Nevjerojatno je koliko se ozbiljno shvaća hrvatsko natjecanje za Eurosong, kao da nije riječ o običnom  lakonotnom glazbenom TV spektaklu, kojeg se nitko neće sjećati za jedno dva tjedna. Koliko mrtvo ozbiljnih analiza, dizanja tehničkih nesavršenosti u showu i moguću nekompetenciju žirija na razinu afera i teorija zavjera, koliko redova teksta potrošenih za taj objektivno nevažni glazbeni događaj kojim dominiraju niželigaška imena europske glazbe.

Ne znam je li to bilo u jeku povika na „skupu“ i obligatnu pretplatu na HTV ili nekim drugim povodom branjenja digniteta nacionalne TV kuće, naš bard televizijskog novinarstva s dobrim poznavanjem  ove materije širom svijeta i iskustva rada s mnogim TV kućama Goran Milić složio je jednostavnu, ali snažnu rečenicu da je „HTV najbolja televizija na svijetu za 4 i pol milijuna ljudi“. Kad se tako gleda, zapravo je teško protusloviti, uza sve nedostatke, pokušaje uplitanja politike, HTV i dalje ima pristojni i bar naizgled neutralni informativni program.

Ja sam jedna od onih – moram tako reći – budala koje i dalje kupuje knjige. A strašno su skupe; osim onih na kioscima, koje nemam namjeru potcijeniti, jer se i među njima tu i tamo nađe nešto vrijedno čitanja. Ako već nije vrijedno pamćenja... No, ako potencijalni čitatelj želi doći do knjige koju doista i želi pročitati  (i posjedovati, kako bi joj se mogao vratiti), u današnje doba treba odvojiti 20 do 25 eura. Puno, brate – ali dok si god mogu to priuštiti, kupovat ću i dalje. Neke od njih su vrijednost koju će možda pročitati moja djeca, a možda i unuci. Možda. Pa nek stoje kod mene.

Nekako je ispalo, potpuno nemamjerno, da se protiv siječanjske depresije borim kinom. Tja, tako se poklopilo, hoćemo ovo, hoćemo ono, i na kraju smo gledali sjajne, sjajne filmove. Naravno da kasnim, nisam profesionalac u gledanju filmova, samo ljubitelj s popriličnim iskustvom. Radi se o filmovima koji su već bili obišli festivale i pokupili nagrade, ali su za svaku preporuku dok ih se još može uhvatiti na repertoaru. Probat ću to posložiti kronološki, makar je prvi koji smo gledali ujedno i najbolji, potvrđen na najširem mogućem planu nedavnim dobijanjem Zlatnog globusa i prethodnim dobijanjem Zlatne palme.

Prvi poziv sam otklonio, zahvalivši se prije dvije, možda tri godine, ali više ne znam zbog čega. Nakon drugog poziva tražio sam time out – viša sila, neka nepredvidiva zdravstvena situacija u široj obitelji – da bih ga potom prihvatio. Pozivatelj je bio Miško Marić, nekadašnji košarkaš Partizana, a zvao me da budem gost organizatora tijekom veteranskog turnira u košarci u Beogradu. 

Proteklih dana dosta intenzivno razmišljam o izborima. Ma ne, ne onim izborima koji su mehanizam demokracije, nego o osobnim životnim izborima. Od onih banalnih, koji nemaju nikakav bitan utjecaj na vlastiti život i na živote okoline – 'hoću li kupiti banane ili jabuke, piletinu ili puretinu, hoću li otići na koncert Pipsa ili ću ga zaobići...' – do onih bitnih koji nekakvu cestu života zamišljenu kao autoput po kojem se vozi brzo i elegantno, u skladu s propisima, bez ikakvih problema, skreću na sporedne, sporije, ceste, pa su zavoji sve češći i opasniji, vozi se sve sporije i opreznije, povratak na onaj autoput sve je teži, naposljetku i nemoguć, da bi se cilj napokon ukazao daleko od onog mjesta na kojem je prvobitni cilj bio zamišljen.

Rekoh u posljednjem tekstu da ću malo o Springsteenu idući put, pa idemo onda... Čak ni ne volim nešto posebno njegovu glazbu, makar valja kazati da u tom ogromnom opusu ima stvarno sjajnih stvari. Ako nešto slušam doma,onda slušam akustičnu 'Nebrasku', nije mi na kraj pameti da pustim 'Born in the USA', ni kao stvar ni sve ostale hitove s tog albuma. Akceptirajući himničnu 'Because the night', za koju većina ljudi ne zna da je njegova (barem većim dijelom...) a ne Patti Smith, koja ju je razradila i proslavila, ili 'Jersey Girl', ili neke njegove drage mi pjesme, štajaznam, 'Human Touch', 'My Home Town', to nešto, akceptirajući i efektan osvrt kritičara Jona Landaua na jedan od Springsteenovih nastupa 74' dok je još bio daleko od statusa zvijezde, 'vidio sam budućnost rocka, i njeno ime je Bruce Springsteen'.

Kad god mu se postavi pitanje koje mu se nešto toga dana a i inače ne sviđa i što mrzi kad ga se pita ili da mu se kaže, AP, kako su ga njegove političke odabranice i miljenice nazivale u beskonačnim sms porukama koje se sad proučavaju u pravosudnim postupcima, odgovara agresivno. I uvijek kad govori, AP, kao sa zastavom, maše s porukom koju ne izgovara, ali je ta poruka u srži i smislu svih njegovih poruka i komentara "meni je najteže, ja sam se žrtvovao zbog vas, sve sam vam dao a vi ste nedostojni moje žrtve prevelike".

Prosječna visina muškaraca u svijetu je 174 centimetra, što će reći da se svi ispod ove visine smatraju niskima. Posljedično, ulaze u kategoriju onih koji bi mogli na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno patiti od Napoleonovog kompleksa. Stereotipno je mišljenje (iako potvrđeno u više stručnih studija), da ljudi nižeg rasta nadomještaju manjak u centimetrima vikom i agresivnošću i imaju veću volju za dokazivanjem drugima. Predaja kaže da je notorni i slavni državnik i vojskovođa upravo zato volio ratovati i imao neutaživu žeđ za moći. Opća predodžba Napoleona je zato ostala nekako negativna, iako je – između ostalog – na neki način izmislio modernu državu i civilnu upravu kakvu danas znamo. 

I kad se nakupi desetljeća na plećima, gotovo dječačka fascinacija i ushićenost pop-kulturnim ostvarenjima oko kojih se podigne neka prašina ili ih prati dobar glas (na glazbu i film tu ponajprije mislim), kod mnogih s godinama ne popušta. Mora se čuti i vidjeti, a tu perpetualnu glad tehnologija danas utažuje lakše nego ikad. Sve je online, Spotify svaku zamislivu glazbu stavlja na svoju platformu isti dan kad se objavi, filmovi stižu na Netflix prije negoli u naša kina…

On je ustao i otišao. Ustao i odšetao. Pobjegao. Zbrisao. Odmaglio. Sakrio se. Onaj kojeg njegovi suradnici u tajnim črčkarijama po sms-ovima koji su sve poznatiji javnosti, od milja zovu Hefe a još više od milja AP ili samo jednostavno, prisno, onako obiteljski, Andrej. To se zbilo kad je kao (!) ujedinjena opozicija tražila kao (!) opoziv aktualnog predsjednika Vlade RH a njegovi iz njegove stranke i njegove saborske većine branili ga i lijepim pisanim štivom koje su, osobito zastupnice, tronuto i uzbuđeno čitale.

Gledao sam nešto dobrih filmova u zadnje vrijeme, i zadao sam sam sebi zadatak da napišem nešto o tome u idućem tekstu. Čekao sam i čekao da na kino repertoar dođe 'Everything everywhere all at once', u želji da tekst bude aktualan i koliko-toliko relevantan, ali nisam dočekao; u tom sam čekanju počeo čitati i knjigu beogradskog glumca Sergeja Trifunovića 'Stovarište', koju mi je – nimalo svečano – uručio u kafiću kazališta 'Kerempuh' poslije igranja predstave 'Voz' (u prijevodu 'Vlak') s kolegom Vojom Brajovićem, pa sam možda i zbog toga počeo pisati prije no što sam na platnu vidio buduću vjerojatnu dobitnicu Oscara Michelle Yeoh kao prvu Azijatkinju kojoj je pripala ta nagrada. 

Još se jedna godina ugasila, otišla zauvijek u prošlost i povijest. Ostala su nam samo sjećanja na još jednu u nizu ali ipak specifičnu jer ju je šef svih šefova, Andrej Plenković, označio kao "Godinu isporuke".  Tako je želio istaknuti sve ono što on doživljava kao isključivo svoje uspjehe a mislio je najvjerojatnije na ulazak Republike Hrvatske u šengenski prostor i eurozonu jer je odlučio da to budu samo njegovi uspjesi kojima ćemo se kolektivno diviti, odavde do vječnosti. I da ćemo svi zaboraviti kakva nam je stvarno bila i što nam je donijela 2022., ta šefova Godina isporuke. 

Iako je Twitter društvena mreža na kojoj je izražavanje opsegom najograničenije – u jednoj objavi moguće napisati samo 280 znakova ili postaviti video maksimalne dužine 140 sekundi – zapravo je daleko najozbiljnija platforma takve vrste na internetu. Po kriterijima mladih korisnika društvenih mreža i najdosadnija jer na njoj se ne dolazi do one vrste dopamina koja potiče teenagerski mozak na način koji to čine kratki filmići o ničemu bitnom na TikToku ili prozori u tuđe živote: „storiji“ odnosno „reelsi“ na Instagramu. Samo 6 posto korisnika Twittera je mlađe od 17 godina. 

Mnogi političari i druge osobe u javnom prostoru često  govore o građenju tolerantnog društva.

Mnogi o tome govore strasno i angažirano, ali je uvijek premalo onih koji  tolerantno društvo zaista i žele graditi. To je zato što tolerancija znači i vidljivo razumijevanje drugih i drugačijih  ali i  nenametanje vlastitih svjetonazora i vrijednosti drugima. 

O gradnji tolerantnog društva često se govori bez puno stvarne želje da se takvo tolerantno društvo i gradi od temelja i da se ne postavljaju samo lažne kulise koje odnese prvi vjetar isključivosti. 

U toj našoj košarci stalno moramo podvlačiti nekakve crte, pa tako i ovom – najnovijom – zgodom... Poraz od Poljaka u Draženovoj dvorani znači i produženje kvalifikacijske agonije, a da je javnosti teško objasniti za što se i kada uopće igraju pretkvalifikacije za kvalifikacije, kvalifikacije za kvalifikacije, i kvalifikacije za velika natjecanja. I meni je to teško shvatiti i prihvatiti, kako onda poluzainteresiranoj javnosti ne bi bilo teško?

Svjetska glazbena rock legenda Sting danas nije ni mlađi (iako sa 71. izgleda nestvarno fit), ni poletniji negoli je bio prije deset godina prvi put nastupio u Areni Zagreb. Nije se tada, kao ni danas odricao glazbene ostavštine, odnosno planetarnih hitova matičnog mu benda The Police koji su već postali evergreeni. Ni tada nije imao neki veliki hit jer je posljednji, „Desert Rose“ snimio još krajem prošlog milenija, pa otad na koncertima uglavnom prodavao glazbenu nostalgiju u raznim varijantama, ali prije deset godina je sve to nekako bilo bliže pamćenju i srcu. 

..... Kako aktualno, zar ne?  Pjesmu je Mak Dizdar napisao 1966., a Indexi je stavili na ploču 12 godina kasnije, ali da je jučer napisana, vrijedila bi možda i više negoli u vrijeme originalnog nastanka. Rado bih nastavio tekst pišući o nekim novim velikanima BiH glazbe, o nekoj novoj sceni, o tome kako i dalje tu zemlju imam na oku zbog glazbe, ali otamo stiže sve manje nezaboravnih pjesama, a sve više tamnih tonova opisanih u Dizdarovoj pjesmi. 

U međuvremenu sam se zarazila Coronom. Ne znam naravno ni gdje ni kako jer je činjenica da sam se zarazila unatoč činjenici da nisam prestajala disciplinirano nositi masku gdje god se okuplja više ljudi, da izbjegavam rukovanja, da izbjegavam zatvorene prostore, grljenja i ljubljenja. Svejedno; iako manijakalno perem ruke i dezinficiram ih jednako tako, ščepalo me i to baš snažno. Što je dokaz da se ta beštija od virusa ne povlači kad sam eto i ja, nakon odolijevanja od gotovo tri godine, pokleknula i razboljela se.

Iako su dugogodišnji producenti filmske franšize o Jamesu Bondu Barbara Broccoli i Michael G. Wilson najavili da će nakon isteka kino distribucije posljednjeg nastavka „No Time To Die“ s Danielom Craigom u glavnoj ulozi objaviti tko će biti novi agent 007, to se još nije dogodilo. S protekom vremena Barbara Broccoli je tu i tamo u razgovorima za medije dala maglovito naslutiti kakav profil glumca želi. U posljednjem intervjuu za Variety je zbog njegove dobi gotovo izrijekom eliminirala Idrisa Elbu koji je slovio kao jedan od favorita, ali i dodatno suzila izbor pričom o resetiranju franšize i želji da novi James Bond bude u srednjim tridesetim godinama. 

Počevši od mistične novozelandske pop zvijezde hrvatskih korijena Lorde 19. lipnja, pa preko još jednog dojmljivog line up-a INmusic festivala s prokušanim zvijezdama poput Killersa, „povratnika“ Nicka Cavea, ikona nu-metala Deftonsa, pa bendovima na vrhuncu kreativnosti i snage Idles, Fountains D.DC. i Sleaford Mods, do samostalnih nastupa starih zagrebačkih gostiju Placebo i Simple Minds, legendarnih glam metalaca Kiss, jazz dive Diane Krall, aktualnih metala Gojire, do nastupa indie zvijezda Arctic Monkeys i Tame Impala u Puli sredinom kolovoza te neformalne ljetne koncertne odjave s norveškim pop-folk trubadurima Kings Of Convience 16. rujna na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku, nije teško za zaključiti da je iza nas jedna od najplodnijih ljetnih koncertnih sezona uopće. 

Mda, vrijeme je da se svedu računi ovog ljeta na izmaku... Nema tu nekih velikih iznenađenje i šokova, bilo pozitivnih bilo negativnih - u određenim, poodmaklim, godinama rutina je majka svih bitaka. 

Da, zaista; kako i kad smo se pretvorili u čudesno kolosalne licemjere? Ili je oduvijek bilo tako, jesmo li oduvijek kolektivno besprizorno licemjerni? Jesmo li oduvijek jedno mislili, drugo radili a treće govorili? Svi mi koji se u javnom prostoru oglašavamo na ove ili one načine, ali i svi mi koji inače šutimo jer se ni u što ne želimo miješati ili ni o čemu nemamo svoje mišljenje a zapravo ga imamo ali ga skrivamo jer smo kukavice.

Pišući na ovim stranicama o osamdesetima, odnosno na trenutke mu iritantnu nostalgiju i fascinaciju tim gorko-slatkim godinama, skroman kakav očito jest moj kolega Čutura „zaboravio“ je jasnije istaknuti samog sebe, odnosno svoje domete u njima. Znan kao krilo specifičnog stila, igrač koji je zabijao kad drugima nije išlo, koji je bio majstor za kupljenje „otpadaka“ u reketu koji su se pretvarali u poene…, bio je – da se podsjetimo još jednom - u tim osamdesetima dvaput klupski prvak Europe u košarci s Cibonom i to kao član prve “petorke”.

Jedna je žena odlučila svoju sudbinu podijeliti sa svima nama; dobronamjernima i zlonamjernima, budalama i luđacima, ali i s onima koji to nisu. Zapravo se otvorila i ogolila pred onima koji su je željeli čuti i slušati.

U neka druga vremena postojali su određeni autoriteti čije se mišljenje osluškivalo, po kojima se modelirao javni ukus, koji su educirali i usmjeravali na kvalitetne i vrijedne stvari kroz mainstream medije (jer drugih nije ni bilo), nebitno bila riječ o knjizi, filmu, kazališnoj predstavi, modi ili glazbi. Ima ih i danas, ali ih je progutao zaglušni šum bezbrojnih portala, društvenih mreža, besprizornog lova na klikove, senzacionalizma, fake newsa, lažnih gurua, raznih pametnjakovića, mediokriteta…

Iduća akcija bila je odlazak na Mrtvo more, taj smo put napustili Hertzlyju na nekoliko dana. Elem daklem, Mrtvo more je zapravo slano jezero u koji utječe voda iz rijeke Jordan, a ne istječe nikuda. Teoretski bi razina vode trebala rasti, ali još od 80-ih pada otprilike metar godišnje zbog opskrbe Izraela i Jordana vodom za piće i navodnjavanje, i zbog isparavanja tijekom velikih ljetnih vrućina kad temperature redovito idu preko 40. Salinitet jezera je deset puta veći od saliniteta, recimo, Jadranskog mora – isparava, naravno, samo voda, a minerali ostaju. 

Ako se ste pripadnik generacije X i k tomu rođeni u sredini vremenskog razdoblja koje se tako definira (između 1960. i 1980.), na ovim prostorima, s pravom se možete osjećati kao da je netko na vas bacio staru kinesku kletvu „da bogda živio u zanimljiva vremena“. 

Postoje neki ljudi u svijetu košarke na koje sam slab… Racionalno, neracionalno, nije bitno; imam neke svoje kriterije za koje apsolutno ne smatram da jesu i da bi trebali biti opći kriteriji, ali držim ih se. Jedan od inih je i Toni Kukoč. Zašto (i) on? Ne pitajte, ne tražite razloge, jednostavno je tako. Radi se, da baš ne psihoanaliziram sam sebe, o kombinaciji svega i svačega, o cijelom paketu. 

U osamdesetim godinama prošlog stoljeća u yu-košarci je bilo uvedeno nešto što se zvalo 'studentska turneja' – liga se prekidala negdje na prijelazu listopada u studeni, i neki su klubovi odlazili na putovanja u SAD, gdje se igrala serija utakmica protiv sveučilišta. Trebalo je učiti o košarci od onih koji su je izmislili, i koji su tada bili nedodirljivi; sve u redu, te su turneje doista pomogle da se nauči nešto.

Možda si to više puta nismo htjeli priznati, ali od kraja prošle godine nitko ne bi trebao imati sumnje: bolje je da se Johnny Štulić, taj najsvjetliji meteor na nebu hrvatskog glazbenog novog vala i šire, nikad ne vrati iz dobrovoljne emigracije u nizozemskom domu svoje nizozemske supruge.

Da vidimo, od povratka s mora do smjene godina bio sam na točno… samo malo, koncentracija…, bio sam na točno jednoj košarkaškoj utakmici, i to utakmici Zapruđe – Amfora. Ali sam zato bio na točno… samo malo, pojačana koncentracija…, bio sam na točno jedanaest kazališnih predstava. Pa hajd' onda da pokušam napisati nešto o tim predstavama, možda navučem nekoga na one koje su mi najupečatljivije.

Slika prva. Neki dan je talijanska krovna diskografska organizacija FIMI objavila prilično iznenađujuće, da ne kažemo fascinantne rezultate prodaje glazbe na domaćem terenu u 2021. godini. Ne u smislu brojki, one zapravo nisu ni navedene za pojedinačne izvođače, čudo se sastoji u tome da su u konkurenciji stranih i domaćih glazbenika, vlasnici prvih 20 najprodavanijih albuma i prvih deset singlova isključivo Talijani! 

Negdje smo na pola puta između prvog i drugog Fibinog 'prozora' u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u košarci – vrijeme je da se nešto tu prokomentira. Prilično ozbiljnu psihopatologiju takvog načina kvalifikacija nemam namjeru raščlanjivati, to je odavno učinjeno.  

Već  godinama, ma šta godinama, bit će tu i desetljeća, putovanje moje obiteljske enklave prema moru ide nekako ovako: kroz Liku i u odlasku i u povratku projurimo autoputom s dozvoljenih stotrideset – kroz tunele sto – i duboko uzdišemo 'tu ćemo jednom stati i obići ovaj netaknuti, a prekrasan kraj'. 

U ona davna vremena 2020., tek što je virus korone stigao u Hrvatsku, ministar zdravstva nas je umirivao i rekao da je to samo malo jača gripa, a doktorica Grba Vujević uključena u pripremu borbe protiv virusa i članica nekog  stožera uvjeravala nas je da maske ne štite i da ih nastavno na tu činjenicu i ne treba nositi.

Vrijeme pandemije je i vrijeme plasiranja teorija zavjere – uvijek dobrodošlo osvježenje u javnom prostoru, prekrcanom ljudima s kojima ne bih ni kavu popio, i prešao bih na drugu stranu ulice da ih vidim uživo.

Znate kako to već ide, susreli ste se s popunjavanjem televizijskog programa nekim prastarim snimkama prastarih utakmica, morali ste se susresti. Neko, recimo, ljepljivo i ljigavo nedjeljno poslijepodne, pa još uz to i neka obljetnica rođenja ili smrti, a urednička pretpostavka je da će gledatelji ugodnije probavljati obiteljski ručak uz neku veličanstvenu pobjedu veličanstvenog kluba ili veličanstvene reprezentacije otprije dvadeset do četrdeset godina.