Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
 
Zapravo nikad nisam čitao Maka Dizdara, iako je riječ o jednom od najvećih bosansko-hercegovačkih pjesnika. Nikad nisam imao živaca pročitati do kraja čak ni „Na Drini ćuprija“ ili neko drugo veliko djelo Ive Andrića zbog kojih je zaradio i Nobelovu nagradu za književnost. Nije me zanimala ni „visoka“ bosanska kultura, ni ona „niska“, nikad mi nisu bili smiješni vicevi o Muji i Hasi, odiozan mi je bio i humor jedne „Top liste nadrealista“, iako bi mi, bar generacijski i po baštinjenju apsurdnosti jednih Monty Pythona možda trebao biti blizak. Nisam se nešto posebno palio ni na BiH film iako im imamo na čemu zavidjeti na tom planu, ako ništa po tome što su uspjeli ugrabiti – prilično zasluženo – Oscara za najbolji strani film s Tanovićevom „Ničijom zemljom“ prije 20 godina i sad nedavno zaradili još jednu nominaciju s „Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, dok se hrvatski igrani film nikad nije ni približio užem izboru za nominacije. 

Ako postoji nešto zbog čega susjednu državu s kojom dijelimo najdužu granicu i isti jezik, nekako u sebi smatram svojom, onda je to njena glazba. Točnije, pop glazba. Za razliku od Hrvatske i Srbije, BiH rock scena u jugoslavenskim okvirima nije pratila pravocrtno svjetska kretnja, od klasičnog rocka preko punka do novog vala. Imali su dugovječne glazbene kolose, originalne Indexe i neoriginalno, ali objektivno genijalno Bijelo Dugme. Pa onda žanrovski i geografski dislocirane posebnosti poput Divljih jagoda. I dakako, novi primitivizam, sasvim autohtoni glazbeni sarajevski pokret koji se vrtio oko Zabranjenog pušenja i Elvisa J. Kurtovicha, da bi se na to nakalemile mnogo komercijalnije, ali također prilično autentične glazbene priče Plavog orkestra, Merlina, Crvene jabuke…I dok sam neke stvari, kao teenager i pravovjerni rocker u formiranju u to doba odbacivao u startu, poput 

Bijelog Dugmeta nakon odlaska Željka Bebeka zbog tada meni neshvatljivog koketiranja s narodnjačkim glazbenim elementima, neke druge poput Plavog orkestra, njihove „Suade“ ili „Bježi kišo s prozora“ Crvene jabuke bile su poput nekog glazbenog „guilty pleasure“ spuštanja kriterija u vrijeme dok su na kazetama u walkmanu carevale nasnimljene „ozbiljne“ stvari s programa Radija 101, one Smithsa, Talk Talk, Cure, Simple Mindsa ili Culta. 

Kako vrijeme prolazi, tolerancija se povećava, a horizonti šire. Tako danas neke albume koje sam s gnušanjem u 80-ima odbacivao, kao primjerice onaj Bijelog Dugmeta s „Kosovskom djevojkom“ na naslovnici i prvi bez Bebeka, danas mi se vidi kao kasni vrhunac kreativnosti i zanatske umješnosti Gorana Bregovića. Samo je Bregović mogao zamiješati puknuti vokal Mladena Vojičića Tife, tada aktualne klavijature a la onih u „Jump“ Van Halena, Ladarice, makedonske gajde, sintesajzere i zadržati nešto od novovalnog senzibiliteta s „Doživjeti stotu“ i „Uspavanke za Radmilu M.“, a da sve to ima glavu i rep. Ima tu populizma, zato je Dugme prodavalo milijune ploča, ali zapravo nema slabog trenutka, ako izuzmemo uvodnu obradu jugoslavenske himne, devet narednih pjesama je ujedno devet sjajnih izvanvremenskih melodija.

I dok su Bijelo Dugme – svatko na svoj način – dobro razumjeli svi, znalo se podno nas u toj brdovitoj zemlji snimiti djela za čije razumijevanje je trebalo vremena i osobnog sazrijevanja. I eto nas nazad na uvodne stihove Maka Dizdara pjesme „Zapis o zemlji“ koje je potpisnik ovih redova upoznao ne iz knjige već s gramofonske ploče. Naime, njih na konceptualnom remek-djelu Indexa „Modra rijeka“ iz 1978. godine čita pokojni bard hrvatskog glumišta Fabijan Šovagović. Indexi su snimili nebrojeno mnogo nezaboravnih singlova u svojih 40-ak godina postojanja, ali samo dva albuma od kojih je jedan napravljen tako što su kroz unikatni progresivni rock uglazbili teške, mračne i na neki način zlokobne Dizdarove stihove. Konkretno, „Zapis o zemlji“ kojeg tako emotivno recitira Šovagović na ploči koja je ponovno nabavljiva (jer ju je Croatia Records kao pravni sljednik Jugotona objavio nedavno na vinilu), govori o državi u kojoj se malo toga mijenja i koja je neka vrsta nadgrobnog spomenika preminuloj zemlji, ali zadnji stih ostavlja nadu da se ta zemlja još uvijek može trgnuti iz sna.

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.