Nemoć se umnaža i buja. Raste poput korova. Guši, potapa, oduzima snagu. Nemoć nas ponižava gmižući po nama u raznim oblicima dok svjedočimo nestvarno strašnim slikama Ukrajine 2022. U Europi. U 21. stoljeću. Gdje pate ljudi, mnogi nevini ljudi koji ne mogu pomoći ni sebi ni drugima.

Bole nas, fizički nas i dalje bole te bezrojne slike djece, tisuće djece koja bježe od rata, tisuće uplašene i uplakane djece u čijim očima gledamo oči svoje djece i svojih unuka. Bole nas, a nemoćni smo da za mnoge od njih išta stvarno učinimo. Gledamo sa suzama u očima beskrajne rijeke dobročinstava, ostavljena kolica i brda igračaka dobrih ljudi za djecu izbjeglice koja više nemaju doma. I boli nas istina da im to malo znači, ta trenutačna mala pomoć nepoznatih ljudi, ležajevi i hrana, jer je neizvjestan život pred njima i nitko ne može znati kako će i gdje će odrasti.

Boli nas od nemoći dok nijemo gledamo sve te razbijene stanove i kuće, ranjene sobe izvrnute i nagnute nad praznim ulicama zatrpanim ruševinama koje kao da tu stoje stoljećima. Tisuće domova, stanova i kuća kojima su granate otkinule dijelove zidova, ogolile su intimu obitelji koje su ih gradile i uređivale desetljećima.

Šalice s napola popijenom kavom, razbacano posuđe, razbijen namještaj, odjeća, obuća, fotografije, slike, čarape, plahte, ukrasni jastučići. Nahereni satovi na zidovima, zaustavljeno vrijeme, svježe oprano prostrto rublje zatrpano šutom, izobličene igračke u krvi, vodi i blatu. Mrtve zavjese koje lelujaju na izbijenim prozorima upozoravaju na ruševine  kuća i stanova pretvarajući ih u ruševine ljudskih života koje više nitko neće moći popraviti.

Bole nas, a nemoćni smo uteći takvoj boli jer nas bole nebrojeni životi nepoznatih ljudi koji defiliraju pred nama i koji su preko noći strpani u vrećice, kofere, kutije, ruksake, torbe.

Muškarci su ostali tamo negdje negdje daleko, bore se vjerojatno, a žene, rijeke žena otekle su u nepoznato. Mnoga djeca nikada se neće vratiti, zaboravit će svoje kuće i dvorišta. Boli nas što smo iste slike s drugom djecom gledali već prije, nedavno i davno i što smo bili tako glupo naivni pa vjerovali da se nešto slično ne može dogoditi u 21. stoljeću. Zašto smo bili tako glupo naivni i zašto smo vjerovali da smo kao ljudski rod toliko napredovali pa da nam se ne može dogoditi da ratna razaranja tako bjesomučno zatutnje i pred našim vratima?

Jer; mi smo u 21. stoljeću, sad imamo i Twittwer i Facebook i Tik Tok i svašta, roboti su napredovali i uskoro bi mogli sami obavljati mnoge poslove. Letjeli smo moćnim putničkim avionima, mnogi po prestižnim destinacijama, kupovali su se skupi automobili, divili smo se Tesli. A onda je sve to postalo nevažno.

Boli me nemoć od svega i zbog svega. I kad gledam tu poplavu javljanja ukrajinskog predsjednika, njegove online objave parlamentima; od američkog do europskog. Javlja se on u svojoj maslinastoj poluodorici, najčešće s kratkim rukavima pa se pitam zašto te majice s kratkim rukavima dok je u Ukrajini još snijeg i ledeno je. A njegovo obraćanje parlamentarcima i ostalim političarima video vezom uvijek je gotovo isto. On govori o hrabrosti svojih sunarodnjaka optužujući one koji mu pomažu da ne pomažu dovoljno. On traži više, zatvaranje zračnog prostora, intervenciju za koju mu je jasno i već davno rečeno da je neće dobiti jer da bi to značilo početak Trećeg svjetskog rata. A treći svjetski rat baš nitko ne želi. Predsjednik Ukrajine svejedno o tome govori, on je za mnoge junak, heroj, njegove govore političari diljem svijeta prekidaju pljeskom. Od američkog Kongresa do Europskog parlamenta, političari ustaju i ovacijama pozdravljaju javljanje ukrajinskog predsjednika i njegove često gorke izjave i optužbe.

Kad prijenos iz Kijeva prestane, kad se ugase svjetla ratne pozornice live, političari, zastupnici, ministri, svi koji plješću i skandiraju diljem svijeta, raziđu se po svojim kabinetima gdje ih na stolovima čekaju fotografije žena, djece, unučadi, ljubavnica, pasa, a tajnice ih obavještavaju što ima novog na unutarnjopolitičkoj sceni i tko je sve u međuvremenu zvao. Ili nastave raspravu o Ukrajini uz ručak i čašu crnog vina. Neki i uz čašu bijelog.

A u Mariupolju mrtve i bezimene sahranjuju u masovnim grobnicama.

Za Ford piše Jadranka Kosor

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.