Svjetska glazbena rock legenda Sting danas nije ni mlađi (iako sa 71. izgleda nestvarno fit), ni poletniji negoli je bio prije deset godina prvi put nastupio u Areni Zagreb. Nije se tada, kao ni danas odricao glazbene ostavštine, odnosno planetarnih hitova matičnog mu benda The Police koji su već postali evergreeni. Ni tada nije imao neki veliki hit jer je posljednji, „Desert Rose“ snimio još krajem prošlog milenija, pa otad na koncertima uglavnom prodavao glazbenu nostalgiju u raznim varijantama, ali prije deset godina je sve to nekako bilo bliže pamćenju i srcu. Pa ipak te 2012. godine koncert Stinga je pohodilo možda pet tisuća zainteresiranih. Prije tjedan dana, ovaj česti hrvatski gost (ovo mu je bio čak sedmi nastup u nas), uspio je nekim čudom rasprodati Arenu, odnosno privući skoro pet puta više Hrvata nego prije deset godina. Oni što bolje pamte ekonomske prilike kažu da smo tada bili u recesiji, ali to nekako zvuči kao slabašan argument jer na ovim prostorima stalno smo u nekoj recesiji, ekonomska kriza je kod nas neka vrsta permanentnog stanja, dosadna je i stalno nas muči poput neke reume na koju se čovjek na kraju navikne. 

Ima vjerojatno nešto u tome da su se nakon dvije godine pandemije ljudi malo „raspustili“ i dali si oduška, žele čuti, vidjeti i doživjeti nešto. O tome da je opći standard narastao u odnosu na prije deset godina pa si više ljudi može priuštiti ulaznicu koja je u slučaju Stinga koštala u rasponu od prilično krupnih 50-ak do 110 eura, dalo bi se raspravljati. U tih deset godina između dva Stingova koncerta poskupjeli su nam energenti i druge režije, benzin čak i nije, litra supera 95 trenutno košta skoro navlas isto kao i 2012., cijene kvadrata stana odletjele su u nebo, cijena hrane skače…povećanje cijena ne prate plaće po jednakoj stopi pa smo zagazili i u inflaciju koju smo skoro izbacili iz ekonomskog rječnika. Prije općeg rasta standarda rekli bismo da se povećalo ekonomsko raslojavanje. Sve više ljudi ima sve manje i sve više ljudi ima sve više, što je samo na prvi pogled paradoks, ili oksimoron, kako se uzme. Pa je onda moguće da zagrebačku Arenu u koju se na koncerte može nakrcati i 22 tisuće ljudi, rasprodaju imena za koje ne bi dali ruku u vatru. 

Sting je jedan primjer, a ni za drugim ne treba kopati ne znam koliko daleko. Britanske glazbene legende i obavezna lektira svakog „darkera“ The Cure, učinili su isto (s još malo više ljudi u Areni) kao i Sting samo par dana prije, s još skupljom cijenom ulaznice. Baš kao i Sting, i oni diskografski hiberniraju već duže vrijeme, zadnji veliki hit („Friday I'm In Love“), im slavi četvrt stoljeća života, no i dalje su magnet za svoje vršnjake, ali i mlađariju koja ih sada otkriva. S tim da je Sting danas srednja glazbena struja pa bi po defaultu morao privlačiti široku bazu fanova, fenomen The Curea je ipak veći jer su oni i dalje isti oni mračni alternativci kao i u naponu snage u 80-im godinama prošlog stoljeća. Da budemo eksplicitniji, The Cure su definitivno „najalternativnija“ glazbena pojava koja je u Zagrebu privukla ovoliki broj gledatelja na nekom samostalnom nastupu. 

I sad dolazimo do određenog paradoksa. Već se dugo priča o tome kako je rock and roll mrtav, kako na rock koncerte idu samo sijede glave (što nije posve netočno), kako su u nas u novim mladim generacijama, neki novi rockeri, punkeri ili metalci teška manjina, jer ih je obuzela sveprisutna manija trap-cajki, tog nakaradnog kopileta zapadnjačkog podžanra hip hopa i istočnjačkog narodnjačkog melosa s kojim nažalost dijeli i vokabular, odnosno prizemno seljačku retoriku prevedenu na „urbani“ jezik. Tome unatoč, karte se u Hrvatskoj za rock koncerte prodaju bolje nego  ikad. Samo ove godine imali smo lijep niz primjera. Franz Ferdinand su napunili do vrha malu dvoranu Doma Sportova proljetos,  Arctic Monkeysi bi prodali i dvije Arene u Puli, objektivno manji Tame Impala su je također rasprodali samo dan kasnije. Stari gosti Skunk Anansie također su napunili Dom sportova, pa onda Placebo i Simple Minds u kratkom razmaku Šalatu. Arenu su popunili čak i američki metal veterani Kiss iako su mnogi bili skeptični, a učinili bi to sigurno i Rage Against The Machine da nije došlo do otkazivanja europskih koncerata, unatoč papreno skupim ulaznicama. Kad se osvrnemo unazad, bilo je vremena kad su i velika imena poput Lennyja Kravitza ili grupe Air otkazivali koncerte u Zagrebu zbog slabe prodaje ulaznica, ili tek slabo punili prostore u kojima su zakazani. Sjetimo se samo slučaja grupe Muse, koja je privukla jedva dvije tisuće zainteresiranih u Zagrebu, u vrijeme kad su u Londonu svirali pred punim Wembley stadionom. Da dođu danas u Zagreb, gotovo sigurno bi napunili zagrebačku Arenu. Sa sigurnošću dešifrirati ovaj paradoks nemoguće je. Rock'n'roll je mrtav, živio rock'n'roll!

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.