Izbori

Proteklih dana dosta intenzivno razmišljam o izborima. Ma ne, ne onim izborima koji su mehanizam demokracije, nego o osobnim životnim izborima. Od onih banalnih, koji nemaju nikakav bitan utjecaj na vlastiti život i na živote okoline – 'hoću li kupiti banane ili jabuke, piletinu ili puretinu, hoću li otići na koncert Pipsa ili ću ga zaobići...' – do onih bitnih koji nekakvu cestu života zamišljenu kao autoput po kojem se vozi brzo i elegantno, u skladu s propisima, bez ikakvih problema, skreću na sporedne, sporije, ceste, pa su zavoji sve češći i opasniji, vozi se sve sporije i opreznije, povratak na onaj autoput sve je teži, naposljetku i nemoguć, da bi se cilj napokon ukazao daleko od onog mjesta na kojem je prvobitni cilj bio zamišljen. Ponekad izbori uopće nisu stvar i procjena pojedinca, nego se događaju višom silom, ili kombinacijom osobnih procjena i vanjskih utjecaja – društvenih normi, stava bliže ili dalje okoline, promjene koncepcije života na širem, planetarnom, planu, prirodnih pojava (dva nedavna potresa u našem slučaju!). Ponekad se nađemo u lose – lose situacijama i valja nam birati između dva zla, procjenjujući koje je manje. 

Mislim da nitko nikada i nigdje nije uspio napraviti sve osobne izbore dobrima; jbg, dogodi se i kriva procjena. U tom slučaju ne treba vlastitu grešku negirati, treba je priznati i pokušati sanirati štetu koja je njome počinjena. Nekad u tome uspijemo, nekad ne uspijemo; opet jbg, sa sve većim bremenom vlastitih grešaka valja dalje kročiti kroz taj slučajni život uzdignute glave. Ni to nije lako.

Aha, možda sam preskočio razlog takvih razmišljanja... Prilično je hmhm, bedast... Sticajem okolnosti sjeo sam u auto na Pešćenici u pola četiri popodne i trebao sam doći do Jaruna u četiri i petnaest. Birao sam rutu Ivanićgradska, Planinska, Heinzelova, Branimirova, Držićeva, Vukovarska, i bili su to dobri izbori dok nisam birao skretanje kroz Cvjetno naselje prema Autoputu – Ljubljanska, Slavonska, kako se već zove taj dio Autoputa. Da skratim – trebalo mi je sat i pol do Jaruna, zakasnio sam tamo gdje sam trebao biti, ali se ništa strašno zbog toga nije dogodilo. Imao sam, dakle, puno i previše vremena za razmišljanje o lošem izboru rute tog poslijepodneva.

Ajmo, dakle, malo o tim bitnim životnih izborima, primarno o onima na koje nisam imao prilike utjecati. Nisam birao mjesto gdje sam rođen, a ono me obilježilo. Ugodno se osjećam na gradskom asfaltu, ne bojim se ljudi, ne bojim se da će me netko prebiti i orobiti, nikad mi se to i nije dogodilo, i zvukova grada, volim to što mogu otići u kino, kazalište, klub, na koncert kad mi treba energije nekih kreativnih ljudi. Malo se bojim prirode, šume, tih nepoznatih zvukova, i nepredvidivih životinja. Nisam birao roditelje, a obilježili su me njihovi životni stavovi. Barem do određene mjere, do određene dobi. Bili su pravi – po Krleži – salonski revolucionari, oni koji na rođendanima i Novim godinama supijani s društvom pjevaju 'Ustani Bane', ili 'Vilo Velebita', ali – u po glasa. Da susjedi slučajno ne bi čuli... Šparni, jer su prošli Drugi svjetski rat kao djeca, nikad se ne zna kad će biti slijedeći (i bili su, nažalost, u pravu), s geslom 'ne talasaj'. Štedi bijeli novac za crne dane. Najbolje je biti prosjek, jer onda na tebe nitko ne obraća pozornost. Jako dugo mi je trebalo da se toga oslobodim, to je bio bolan proces. Proces suočenja sa samim sobom i genetsko/socijalnim naslijeđem koje se obično ne preispituje. 

Pa onda ide ta košarka, koja je moj izbor – među nestalim i izlijedjelim sjećanjima na osnovnu školu ističe se jedno: u nekoj anketi 'što želiš biti kad odrasteš' odgovorio sam 'želim biti profesionalni košarkaš' – i obilježila je dobar dio mog života. Ali, to je bio sport u socijalizmu... Nisam birao socijalizam, nisam birao nemogućnost odlaska u inozemstvo kako bih uspio dobiti odgovarajuću kompenzaciju za sportsko umijeće. Sa zavišću sam igrao protiv ekipa u kojima su igrači zarađivali neusporedivo više, i pobjeđivao ih. Nisam birao ni trenera ni suigrače. Zbog bavljenja kolektivnim sportom ne podnosim autoritete, ne podnosim naredbe, ne podnosim ni nametnute kolektivne aktivnosti. Petnaestogodišnji boravak u heterogenoj grupi ljudi s kojima jedeš, spavaš, putuješ frustrira do te mjere da ne želim odlaziti ni na periodične sastanke razreda iz gimnazije i pažljivo biram ljude s kojima provodim vrijeme. Argh, gimnazija... Niti sam birao Šuvara i usmjereno obrazovanje, niti sam birao odlazak u JNA sa 17 godina. Nedavno sam pročitao (Snježana Banović, 'Kronika sretnih trenutaka') kako je drug Šuvar bio pametan čovjek širokog obrazovanja. Super... Za mene ostaje jedan od najvećih zlikovaca ikada. A da je gđa. Banović umjesto ispred 'Zvečke' i 'Blata' s osamnaest godina stajala na beogradskoj košavi s puškom na ramenu usred noći, slušajući Novi val na walkmanu, spavajući na mahove u prostoriji s trideset smrdljivaca tijekom godine dana, i slušajući naredbe seljačina (ne seljaka, seljake itekako respektiram...) i picipevaca kojima sam i sa 17/18 bio intelektualno nadmoćan – možda bi drugačije razmišljala. I sjećala se i onih drugih drugih, ne samo sretnih, trenutaka.

Nisam birao ni rat, a obilježio je dobar dio mog života, kao i živote svih nas. Kako bismo živjeli da nije bilo rata? Nikad nećemo saznati, to je bila životna šikana za sve nas. Želio sam birati demokraciju, pokušao sam, a dobio sam divlji tranzicijski neoliberalni kapitalizam u kojem se nisam snašao i još uvijek se ne snalazim. Demokracija, barem ova naša demokracija koju mirne duše mogu nazvati i 'takozvanom' je na početku bila nešto novo, drugačije, zanimljivo, a sad bježim od nje ko od crnog vraga. Kurve o poštenju i hrvatski političari o demokraciji. 

Čak nisam birao ni poslove nakon završetka bavljenja sportom, poslovi su birali mene. Ali, imao sam sreće, nije bilo loše, bez prevelikih trauma sam se dokoturao do penzije, često se uspješno švercajući i (uglavnom) izbjegavajući zlo ljudskog roda. Ne mo'š ga izbjeći u potpunosti, Zlo je svuda. Najgori period života bio mi je četverogodišnji rad u košarci, u Zrinjevcu, to je bilo kontinuirano lupanje glavom u zid. Eto, to je bila pogreška u izboru; radio sam najbolje što sam mogao, a rezultati rada su bili nikakvi – to je valjda najgora moguća spoznaja, i najveće osobno poniženje. Koliko god to kontradiktorno zvučalo, puno mi je pomoglo to što sam vrlo rano u svom vijeku spoznao što znači biti nepotreban. Noga u guzicu i zbogom. Bez zlatnog sata, bez dirljivih oproštaja. Pomoglo mi je u tome da se pravovremeno strateški sam povučem kad se povući trebalo, i da koliko – toliko imam kontrolu nad vlastitim životom ne čekajući da uvijek nanovo shvaćam kako ga netko drugi kontrolira. Bolje častan uzmak nego nečasna pogibija.

Nisam birao ni digitalizaciju života, a bez nje ne mogu – kao što ne može nitko – funkcionirati. Kad se podvuče crta, to je dovelo do mogućnosti kontrole; ne samo pojedinca, nego i velikih skupina ljudi. Big brother na djelu. Gadi mi se tik-tok, koncentracija od petnaest sekundi, neprekidno bombardiranje nespretnjakovićima koji padaju na koru od banane, mladenkama koje zarinu lice u svadbenu tortu, dokoličarima koji pričaju viceve za javnost, vječito gledanje u mobitel. Niti mi je to zabavno, niti duhovito. Niti potrebno. A neizbježno je. Mogu me kontrolirati ako žele, ali nemaju zbog čega. Ti Kontrolori ljudskih života i sudbina.  Nisam birao ovaj svijet, niti na njega mogu utjecati. Nisam birao strahovladu političke korektnosti, u kojoj ne smiješ budali reći da je budala, homoseksualcu da je homoseksualac, crncu da je crnac, lopovu da je lopov. Tuže te i dobiju odštetu. Nisam birao svijet zdravstvenog i gastronomskog fašizma. Ovo smiješ jesti, ovo ne smiješ. Zabrane i upozorenja na svakom uglu.

Birao sam brak, i to rani brak, birao sam životnu partnericu, i ni 41 godinu nakon toga nisam požalio. Birao sam, u duetu, imati djecu, i to dvoje, i dobili smo ih kad smo ih željeli dobiti. I nisu loši... Odradili smo dobar posao. Jednom smo sjedili na večeri kod frenda, kad eto ti njegovog Djeteta u društvo. Gladnog. Veli frend, više društvu, manje Djetetu: gle mi ženu, nju sam birao, i dalje je volim... I malo sam fukal i dobil sam tebe... Idiota... A mogao sam dobiti Einsteina, Picassa, Michaela Jordana... Tebe nisam birao.... Dobrano u cugi, jasno. Željeli smo djecu, ali ih nismo birali, kao ni oni nas; dobro smo prošli (sad kucam u stol). Za razliku od frenda – barem prema tom govoru nakon kojeg smo plakali od smijeha. A zapravo je to vrlo ozbiljna tema.

Birao sam i glazbu, vjernu suputnicu barem 45 godina. Soundtrack za moj život. Baš sam sinoć našao dvije divne stvari, 'I was wrong' Chrisa Stapletona i 'My Girl' Odd Rene Andersena & The Close Shavesa. I podijelio ih s dragim ljudima. Dijelim ih i s vama koji ste mi dragi jer čitate ovaj tekst. Dobar izbor.

Nisam birao čak ni to hoću li doći na svijet, netko drugi je odlučio u moje ime. Nisam birao to što s vremenom starimo, pa su ostarili i oni koji su tu odluku donijeli... Šesnaest godina, ej, šesnaest godina se supruga i ja motamo po domovima za stare i nemoćne, boreći se s tvrdoglavim, nerazumnim i egoističnim starčićima koji su svi redom (bili ili jesu) uvjereni a) da mogu sami onda kad više ne mogu, b) da će živjeti vječno, c) ako krajičkom mozga ipak shvate da ono pod b nije točno – sigurni su da će jedne večeri leći u vlastiti krevet i sutradan se neće probuditi. Kakva zabluda! A svaki moj/naš odlazak u dom je podsjećanje na to da ćemo i mi jako brzo biti stari  i nemoćni ('neću valjda biti ovakav'; a vjeroajtno hoću), i da će se netko o nama morati brinuti. Jebem ti medicinu! Ja sam vjerojatno jedan od rijetkih ljudi na planeti koji je zvao socijalnu službu kako bi pitao postoji li u ovoj državi neki zakon koji štiti djecu od vlastitih roditelja. Ne postoji, jasno. Imam li izbora? Nemam. Pa onda nanovo i nanovo slušam priče o bolestima, dijagnozama, vječite prigovore na nekoga ili nešto, pa čak i – posljednji slučaj – nezadovoljstvo po izlasku iz ambulante kad liječnik kaže da je stanje bolje no što je bilo prije šest mjeseci. Šok i nevjerica! Kako? Zašto? Moralo bi biti gore, o čemu ću sad pričati, na što ću se žaliti?!

Šesnaest godina!!! Apsolutno sam za eutanaziju – jasno, ako razmišljam o vlastitoj starosti, koja se približava, niti mogu niti želim niti smijem donositi takve odluke za nekog drugog. Napišeš oporuku, pozavršavaš ono što se pozavršavati dade i zbogom. Starčići ne žele razumjeti da sve ono što oni ne završe za života netko drugi mora završiti umjesto njih kad ih više ne bude, i to uz peterostruko veći trud. A imam li izbora? Imam kurac! Da ne stavljam one glupave zvjezdice na ku*ac.

Sad kad sam pročitao i prekontrolirao tekst, ono, veliko i malo slovo, ije, je, i te stvari, pao sam u ozbiljnu depresiju. Od bitnih životnih izbora moji su osobni izbori, realno, bili u manjini. Mora li biti tako, ili sam ja neki poseban tip?! Loša karma, što li?! Bolje da nisam ni pisao, ali sad kad je gotovo – nek ide sve u ***** ********, zvjezdano nebo na moj osobni način za kraj, i nek tekst ide van. Preumoran sam da bih pisao novi.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.