Kuga, tj utroba unutra ili utroba vani?

Dobro, da vidimo koje smo to aute supruga i ja imali u vozačkim karijerama – skupa imamo nešto više od osamdeset godina na cesti. Uz nešto sitnijih nezgoda, više ja nego supruga, ali ništa pretjerano značajno, nešto vlastitom krivicom, nešto tuđom nepažnjom... Prvo smo imali spačeka (ona) i Škodu (ja), naslijeđene od prethodnih generacija, 'nek se klinci nauče voziti', na toj sam Škodi punio kiler na svakom drugom semaforu, uvijek je kanister bio negdje unutra. Onda je slijedio sarajevski Golf, pa Yugo četres' pet. Povremeno, čak i većim dijelom četrdesetogodišnjeg partnerstva, imali smo dva auta u obitelji, ona je radila svoje, ja svoje, a djecu je trebalo razvoziti unaokolo. Utoliko je teško posložiti što je tko vozio i u kojem razdoblju, ali pokušavam ići kronološki... Pa su slijedila dva Hyundaia, Atos i Getz, pa mali ruski tenkić Lada Samara. Passata smo imali jedanaest godina, vjerojatno smo mogli još jedanaest, no počeo sam se osjećati nesigurno u njemu kad bih išao na duže puteve. Sjajan auto. Ona je vozila službene aute – Citroen Xsaru i dvije Škode Octavie – i te su Škode bile vrlo ugodno iznenađenje. Pa se na tržištu pojavila Kia – a korejske sam marke sutomobila prvi put upoznao na Olimpijskim igrama u Seoulu 88', kod nas su bile potpuno nepoznate, a tamo su ih bile pune ulice – i uzeli smo prvo izdanje Sorenta. Na leasing, ulazilo mi je u troškove... Sorento sam s vremenom zamijenio za manji Rio, to je bilo kad je kćer položila vozački – naučila je voziti na automatiku, pa je i Rio bio automatik. Zapravo, još je uvijek, auto je garažiran, malo je prešao i šteta ga se riješiti jer nema šanse da za njega dobijemo onoliko koliko doista vrijedi. Relativno friška akvizicija je Kia Sportage, to smo uzeli nakon njegog odlaska u mirovinu. Ona ima probleme s koljenima, ja s leđima, pa smo procijenili da bi bilo dobro uzeti veći, visok auto... Ono 'smo' je, naravno, samo govorna figura, jedno od nas je procijenilo kakav auto valja kupiti, kao i u svakom stabilnom braku.

Možda je to i zadnji auto u obitelji, ako izdrži desetak godina pitanje je hoćemo li se osjećati dovoljno dobrim vozačima da uzimamo nešto novo... Uz to smo vozili nešto rent-a-carova, pretežno po Americi, gdje je cijena rentanja bagatelna, a auto je najbolja opcija za dolaženje od točke A do točke B. I lagano se snaći, signalizacija je prilagođena – doslovno – idiotima, pa se i vozač-stranac snalazi bez problema. Uz zurenje u spektakularne krajolike, recimo onaj pustinjski na relaciji Los Angeles – Las Vegas – Grand Canyon, tamo sam prvi put uživo vidio Joshua Tree. Šumu Joshua Trees; asocijacija na U2, razumijete valjda...  Tko će se sjetiti što smo od tih rentanih auta vozili... 

Iskustva sa svim tim autima su bila uglavnom pozitivna, čak i iznenađujuće pozitivna. Jednom mi se u vožnji zapalio auto – neko crijevo koje ide iz nečega u nešto drugo – a dva puta sam ostao bez funkcije cilindra jer je riknula neka iglica zbog (tako mi rekoše) lošeg goriva. Ali, sve je bilo prošlo bez drama. Ne želim reći koji su to auti bili, nema potrebe. Dogodi se, jbg, sve ide u rok službe. I shvatili ste valjda kako mi auti ne znače puno, to su samo prometala koja me što sigurnije trebaju dovesti tamo kuda namjeravam doći. Kad se u društvu povedu oni muški razgovori, gtx, turbo, osam cilindara, širina guma, odlično leži u zavoju i to, za tri sekunde od nula do sto, šutim jer pojma nemam o čemu se uopće radi.

Nakon onog prošlog teksta – zadnjeg teksta o košarci – rekoh Poslodavcu, 'idući je o Springsteenu, idemo na koncert u Ferraru', a on odmah odvrati 'uzmi Forda', 'zašto da uzmem Forda, imam pristojan auto?', 'zato što ja to hoću – recimo da ćeš istestirati Kugu, da vidimo kakav je za dvometraše'. I bi Kuga... Cijela bi moja reklama za Kugu mogla stati u dvije riječi, 'super auto', ali nekako si mislim da ne bi bilo fair, moram malo izreklamirati Ford kad sveć tu pišem i dobio sam Kugu na tjedan dana. Uz skandiranje čitatelja 'prodana dušo', imate puno pravo na to...  Velik je, siguran je, komotan je. Čak i za dvometraša, sjedala su vrlo udobna.  Jak je ko vrag, pa se i na autoputu ponaša  kao manji auto, za raziliku od Sportagea koji je bitno tromiji. A najbolji je za ležernu  vožnju između 60 i 90, nisam mogao vjerovati svojim očima kad mi je displej pokazao kako troši tri i pol  litre prilikom takve vožnje. Poanta je u slijedećem – odvozili smo tisuću i pol kilometara ugodno i udobno, i da sam prije dvije godine znao ono što sada znam, sasvim sigurno bismo i Kugu uzeli u obzir prilikom razmišljanja o novom autu.

Mda, sad mi nekako nije ostalo dovoljno prostora za Springsteena, ajmo o njemu idući put. Ali ću malo o Toscani, u kojoj smo proveli tjedan dana prije koncerta. Ono, zadnji put sam bio prije trideset i pet godina, a ispostavilo se da supruga uopće nije bila u Firenzi, koju svatko u svom životnom vijeku mora posjetiti. Ako ima barem elementarne preduvjete za to... Ne znam sad od kuda bih krenuo... Ajmo ovako – molio bih sve one koje u nedostatku ičeg pametnijeg tijekom turističke sezone pišu o tome kako su skupe kave na Stradunu ili na hvarskoj pjaci da s time prestanu.  Cijena macchiata u Toscani oscilira od eura i dvadeset u kvartovskim birtijicama, što je manje no što plaćam u Zagrebu na sličnim mjestima, do četiri eura u sjeni kosog tornja u Pisi i rekorda svih rekorda – šest eura na terasi galerije Uffizi, gdje se napravi pauza na pola obilaska. Gledajte: imao sam izbor, isključivo je moja volja hoću li popiti kavu u sjeni kosog tornja za četiri eura, baš kao što je isključivo volja turista hoće li popiti kavu na Stradunu. OK, razumijemo se?

Posjetili smo opća mjesta toscanske sadašnjosti i prošlosti – Firenza, Pisa, Siena, regija Chianti uz ručak u restoranu Rinuccio 1180 koji spada pod vinariju Antinori, jednu od najpoznatijih i najboljih na planeti, kao i mjestašce Greve in Chianti s pripadajućom mesnicom Falorni koja djeluje od 1806, Vinci, San Gimignano, Volterra, Montepulciano, Certaldo, Pienza, navozali smo se Kugom, trudivši se da iskombiniramo informaciju/razgledavanje s relaksom/uživanjem u hrani i piću i krajolicima. I opet se sve pokazalo relativnim – ako se želite smatrati važnima jest ćete i piti skupo, ako vam je bitno puko preživljavanje naći ćete mjesta na kojima ćete jesti i piti jeftino. Poseban je specijalitet u Toscani veprovina, a pili smo, bogami, i neka briljantna vina uz nju. Briljantna po mojim kriterijima...

Sve pozitivno, ljudi ljubazni, nasmijani, spremni kao protuuslugu za izvlačenje novca iz turističkih džepova doista se i potruditi oko njih (jedan su nam dan čak uspjeli organizirati i dugu preko pola neba...), krajolik ludo dobar, kombinacija Istre i Zagorja, ali bez nagrđivanja viksama-betonjarama kao kod nas, putovanje za pamćenje. Možda će nekoliko 'štikleca' plasičnije dočarati taj feeling tijekom puta.

Predvečerje u San Gimignanu, tražimo mjesto da pojedemo nešto, s vanjske strane zidina  (pogled!) srednjevjekovnog gradića naletimo na dvije susjedne britije. Jedna je puna, na ulazu u drugu stoji bradati frajer i puši.'Jeste li otvoreni, možemo li sjesti?', 'Otvaramo za pola sata'. U prilasku čujem muziku iz lokala 'Je li ovo David Sylvian?', na što mi bradati frajer pruži ruku 'Našli smo se, uđite. Dok kuhinja ne proradi popijte nešto. Samo nemojte sjesti vani, jer će navaliti ostali...', i potom nas je proveo lokalom, uz ragledavanje podruma i prezentaciju povijesti palače i samog lokala. Kad smo se predstavili kao stanovnici Hrvatske, ponosne i samostalne ex-yu države, on sam se predstavio kao David, originalno iz 'uskoro samostalne' Katalonije. I za svakog kasnijeg gosta lokala imao je prilagođenu pričicu, kazanu u strogom povjerenju, ispričanu na nekom od šest jezika koje govori. Nama je servirao toscanski specijalitet, 'juhu od sezonskog povrća, koje je ostalo samo još pet porcija, jer je sezona crnog karfiola (uopće ne znam što je to crni karfiol, ako sam dobro razumio) završila prije dva dana'. Jbg, nije ti žao platiti obrok nakon takvog iskustva, pa još i nakon zagrljaja na odlasku s njim i gazdom Robertom koji se malo kasnije uprizorio.

Ili ta Firenza – tamo smo jeli kod mladog i simpatičnog Albanca (specijalitet kuće osso buco) koji nas je brzo skužio po govoru i pohvalio se boravkom u Splitu i na Zrću (bio sam mlad i lud, sam kaže, sedam dana nisam spavao...). U jednom je trenutku prišao stolu i rekao 'na galeriji su Srbi', na što sam  ja, kao, povukao rukave košulje nagore, a supruga je rekla 'uh, treći svjetski rat', pa se nagnuo prema nama 'imamo isti problem s njima, i vi i mi'. Slatko... Frendovi, s kojima smo se povremeno dogovarali za obroke na putu (i oni su imali ulaznice za Springsteena) našli su taj restoran preko aplikacije s ocjenama. A 4.8 vrijedno je pozornosti... Kad je mali rekao da su otvorili prije tri dana, reagirali smo logično: otkud onda ocjena? Samo je slegnuo ramenima, 'zamolio sam prijatelje da pomognu'. Toliko o tome.

Kad čovjek izađe pred katedralu Santa Maria del Fiore doslovno mu se odsijeku noge od monumentalnosti i spektakularnosti građevine čija se se grandiozna kupola (by Brunelleschi, koji je u nju uložio 14 godina života) smatra remek djelom i šesto godina nakon završetka. Treći dan Firenze sam je izbjegavao, previše selfija, previše turista, preumorni pogledi ljudi koji jurišaju gradom kako bi vidjeli što više crkava, slika, grobova i onda se na drugom kraju svijeta fotkama hvalili pred rodbinom i prijateljima... Odmah iza ugla je Pallazzo Vecchio, stara palača (obitelj Medici je dominirala gradom od 14.do 18.stoljeća, to je njihova ostavština), koja je meni – kojem mozak radi na specifičan način – najpoznatija po sceni iz filma Hannibal Ridleya Scotta. Baš tu Anthony Hopkins alias Hannibal Lecter sveže Giancarla Gianninija alias inspektora Rinalda Pazzija, i postavi mu pitanje 'guts in or guts out', utroba unutra ili utroba vani?, nakon čega ga svezanog gurne kroz prozor, a crijeva mu se – ipak je bilo guts out – prospu po pločniku. Stravična scena. Kao što je i čitav film stravičan i brutalan. Ali je dobro ostario, mora se priznati.

Evo, da ne pretjeram, valjda je dovoljno. A o Bossu ću idući put, još će biti na europskoj turneji.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.