Znate kako to već ide, susreli ste se s popunjavanjem televizijskog programa nekim prastarim snimkama prastarih utakmica, morali ste se susresti. Neko, recimo, ljepljivo i ljigavo nedjeljno poslijepodne, pa još uz to i neka obljetnica rođenja ili smrti, a urednička pretpostavka je da će gledatelji ugodnije probavljati obiteljski ručak uz neku veličanstvenu pobjedu veličanstvenog kluba ili veličanstvene reprezentacije otprije dvadeset do četrdeset godina. Slavna sportska prošlost slavne sportske nacije, tako mali a tako uspješni, ona standardna priča… O, da, i neke snimke utakmica u kojima sam i sam sudjelovao na taj su se način emitirale. Pokušao sam to gledati, ali ne ide, i izbjegavam sjedanje pred tv ekran u tim okolnostima. Makar mi na mobitel stižu poruke – 'gledaš?', 'evo te na tv' i sve u tom stilu. Iskreno emotivni i nostalgični frendovi se javljaju.

Ne, ne gledam.

Još točnije – mrzim to gledati.

Kao prvo, popizdim zbog toga što nikakvu kompenzaciju zbog dva sata popunjavanja programa nitko od nas protagonista nema. Jasno, tu otvaram temu autorskih prava, ta su prava prodana nekad davno i mogu se slikati. Tko ih je kome prodao, pod kojim uvjetima, ne mogu znati. Kao u onoj epizodi Seinfelda kad Kramer proda zanimljive pričice iz svog života, i onda postaje dosadan u društvu jer više nema što za pričati. Tako je i dio mog života prodan, pa nemam ni vlasništvo niti ikakvu kontrolu nad tim prodanim dijelom svog života. A da me nitko, za razliku od Kramera, čak nije ništa ni pitao oko toga. Ne mogu kazati 'ne želim da se moj život otprije trideset godina emitira na televiziji'. Hus, Jajo, Ivo Josipović, pa čak i Lidija Bačić i Antonija Šola zaštitili su svoja prava, i svako emitiranje njihovih autorskih djela nosi im tantijeme. A ja nisam ni mogao ni znao ni pokušao zaštititi svoja prava, pa dobivam poruke umjesto tantijema. Makar popunjavam tv prostor, i to puno veći… A ako utakmica nije autorsko djelo svih nas koji smo u njoj nastupili, ne znam što je onda. Ima tu određene razlike u statusu, ne?

Kao drugo, te stare snimke su neoboriv dokaz da sam nekad doista bio mlad, puno mlađi nego sada. Bio sam mršav, imao sam tamnu kosu, mogao sam trčati, mogao sam čak i poskočiti s vremena na vrijeme. Iskazivao sam emocije koje su mi danas nepoznate. To nije ista osoba koju sam vidio ujutro u ogledalu! Osobe iz ogledala se na dnevnoj bazi preplašim, mutnim očima ispod kojih je ljubičast prostor patnje gleda me sijedi tip na pragu odustajanja od svake životne aktivnosti. Osim disanja. Tip iz ogledala baš i ne pozna tipa s ekrana, ne voli tipa s ekrana, a pogotovo ga ne voli gledati na tv –u. Jer tip s tv-a nije pojma imao u kakvu će se spodobu s vremenom pretvoriti. Da je znao, ne bi ni trčao ni skakao ni iskazivao te neke emocije, bio bi depresivan kao i tip iz ogledala. E, to bi bilo puno lakše podnijeti, da se tip s ekrana, velik centimetar i pol, bezvoljno vucara naokolo, pljuca po podu i kopa nos. Naravno, te aktivnosti nitko ne bi želio gledati, i tu je ta životna 'kvaka 22' svih nas, cijelog čovječanstva. Ali, tog bi tipa onaj iz ogledala prepoznao kao srodnu dušu, i odmah bi ga zavolio i poistovjetio bi se s njim.

I kao treće, prilično sam ponosan na svoju sportsku karijeru, na igrački vijek. Napravio sam uglavnom sve što se u karijeri nekog sportaša uopće može napraviti – imam i trofeje, i individualna priznanja, samo nisam zaradio velik novac, ali novac ionako kvari ljude, ne vuku se tu nikakvi repovi, nikad nikog nisam zajebao (a da sam sam bio zajeban dosta puta, ali s time se nosim bez ikakvih problema), i dan danas me ljudi zaustavljaju na cesti prepoznajući me kao nekakav pozitivan lik iz sportske povijesti. Sve ok. E, sad, problem je u tome što te prastare snimke prastarih utakmica raskrinkavaju igranje na koje sam ponosan. Ono, dakle, što mi je nekad činilo brzim, spretnim, pametnim, veličanstvenim u svakom pogledu, s ove vremenske distance doima se sporim, trapavim, slučajnim i nevrijednim ikakve hvale i ikakvog poštovanja. Mislim, jasno mi je kako je sport u cjelosti silno napredovao u pogledu atletizma, i današnji sportaši su silno različiti od ondašnjih sportaša, baš kao što su ondašnji sportaši silno različiti od učesnika na antičkim olimpijskim igrama, ali jako je teško racionalizaciju primijeniti na sebi samome. Ideja i predodžba o svom igranju košarke koja je s vremenom spontano stvorena užasno je daleko od raskrinkavajuće – i povremeno užasavajuće – realnosti od prije trideset-i-nešto godina s ekrana.
Eto, zato mrzim te stare snimke.

No, itekako razumijem one koji mi šalju poruke i zaustavljaju me na cesti. Ljudi su nostalgični za vremenom u kojem su bili mladi i bezbrižni, u kojem su imali sigurne poslove i jutarnje erekcije, u kojem je sport imao drugačiji status no što ga ima danas, i uz tadašnji sport su vezane ugodne memorije. U kojem si kupovinom ulaznice za sportsku priredbu znao da ćeš dobiti kompenzaciju za uloženo. Danas… Možda ćemo i o tome nekom prilikom, ali ne sada.

Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.