Prošli put sam se bavio osamdesetima u NBA, i nekako sam sam sebe natjerao na daljnje razmišljanje o tome, o promjenema i protoku vremena u najboljoj, najvećoj, najpoznatijoj svjetskoj košarkaškoj ligi. Ili organizaciji... Ajmo zanemariti bolnu činjenicu da NBA pravom jačeg i bogatijeg danas iz svijeta košarke uzima sve ono što vrijedi, sve ono što će uskoro vrijediti, sve ono što bi moglo vrijediti, sve ono u što valja uložiti novac, znanje i trud da bi možda vrijedilo, sve ono što spada u kategoriju 'idemo ga uzeti za svaki slučaj, da ne bismo pogriješili' (jer si to mogu i smiju priuštiti), čime dramatično osiromašuju ostatak planete, pa i direktno utječu (čitaj: kvalifikacije za reprezentativna natjecanja) na hijerarhiju ostatka planete. Tako u – zadržimo se tamo gdje se snalazimo, što nam je blizu – u najelitnijem košarkaškom natjecanju u Europi, Euroligi, igraju ostaci, u regionalnoj ligi igraju ostaci ostataka, a u hrvatskoj ligi igraju... pa... ovaj... dodajte to sami, da ne bih ispao uvredljiv, jer mi to nije namjera. Zanemarimo to da je svaki klinac od 13 godina s poremećajem hipofize, za glavu viši od vršnjaka u razredu, u bilo kojem zakutku svijeta debelim flomastereom podcrtan u bilježnicama NBA skauta.Zanemarimo, dakle, i to, pa se vratimo na početke uključivanja europskih, ili neameričkih igrača u NBA.

Vrlo je važno reći da se oni igrači koji su prošli američka sveučilišta odmah smatraju 'domaćima', čim su prošli taj proces. Dobar primjer za to je Nijemac Detlef Scrempf, koji je 81' otišao na sveučilište Washington, završio ga je 85', bio je osmi izbor prve runde drafta, i imao je prekrasnu karijeru – u šesnaest sezona je tri puta bio All Star, dva puta je biran za najboljeg šestog igrača, i sa Seattleom je 96'došao do finala. Bio sam prisutan kad je Gregg Popovich, trener Spursa i jedan od najboljih košarkaških trenera svih vremena, izrekao 'kad sam vidio reprezentaciju Jugoslavije 88', osjećao sam se kao dječak u trgovini slatkiša'. Schrempfu unatoč... Amerikance jednostavno nije bilo briga što se događa u ostatku svijeta, bili su košarkaški samodostatni, i arogantno su s visoka, s profesorske katedre, smatrali da su nedodirljivi. Kasnije su shvatili da nije tako, ali to nije tema ove pričice... Na stranu to što sam i ja bio član te selekcije 88', Popovich je tada vidio, recimo, Kukoča, Rađu, Divca, Paspalja, i prvog među jednakima, Dražena Petrovića. Dražen je te 88' iza sebe imao europsku, svjetsku i olimpijsku broncu, dva europska klupska naslova, te svu silu oborenih rekorda i dobijenih individualnih priznanja. Jednostavno ih nije bilo briga za to. Da, Portland ga je draftirao 86', ali kao šezdeseti izbor ukupno - tada NBA draft nije bio ograničen na dva kruga. To je uvedeno 89'. Što je omogućilo nedraftiranim igračima da biraju klub u kojem žele igrati; ako ima zainteresiranih... Za Dražena bi takvo pravilo bilo puuuno povoljnije, jer Portland kao nesretan izbor ne bi imao prava na njega. Zanimljivo, iste te 86' isti taj Portland birao je kao 24. Arvydasa Sabonisa, a on im se priključio tek 95'.

Na početku ove NBA sezone rosteri klubova uključivali su 120 igrača iz 40 država svijeta, od toga 58 iz Europe; ne očekujte od mene da analiziram koji su od njih prošli sveučilišta, a koji nisu, to bi bilo previše. A prvi stranac – u smislu iz prethodnog poglavlja – u NBA bio je ni manje ni više nego Bugarin Georgi Glučkov. Dobar igrač, ali ni po čemu poseban osim po tjelesnoj snazi, dobro ga se sjećam. Njega je kao 148. izbor (!!!) birao Phoenix, pa mu je ponudio i ugovor prije sezone 85/86, ugovor je potpisala državna agencija (komunizam, halo!), a bata Glučko se vratio u Europu nakon godine dana jer je na utakmice mogao ići u pidžami ispod trenirke. Sezonu poslije njega španjolski košarkaš Fernando Martin otišao je u Portland, uz isti – nikakav – učinak kroz sezonu. Martin je bio igrač Reala, smatra se jednim od najboljih španjolskih košarkaša svih vremena, ali ni igrač bitno bolji od Glučkova nije ništa značio Amerima. Kasnije je Martin igrao s Draženom u Realu, a tragično je poginuo u automobilskoj nesreći 89'.

Glučkov i Martin u NBA su otišli da bi bili prvi. Oni koji su u NBA otišli da bi igrali, išli su koju godinu nakon njih.

1989. u NBA su stigli Litavac Šarunas Marčulionis, Srbin Vlade Divac i Hrvat Dražen Petrović. Tada kao predstavnici  SSSR i SFRJ, ne znam više ima li taj fakat prizvuk komedije ili tragedije. Ti su ljudi bili pravi pioniri, rušili su barijere, krčili staze kojima je kasnije bilo lakše prolaziti. Puno sam puta bio pitan da kažem nekoliko riječi o Draženu, desetljećima nakon što je sve već bilo napisano i izrečeno. Mislim da je jedino što je bilo koliko toliko originalno bila ta teza o rušenju barijera, pa je stalno ponavljam. Uz dodatak: da nije bilo Dražena, ne bi bilo ni Parkera, Nowitzkog, Ginobilija, pa ni Dončića & Jokića. A na pitanje o tome što ga je dovelo u NBA odgovarao sam otprilike 'kao što su u slučaju nekretnina važne tri stvari – lokacija, lokacija i lokacija, tako su i u njegovom slučaju bile važne tri stvari – ambicija, ambicija i ambicija'. Iz te je ambicije proizlazilo sve ostalo, u prvom redu ta famozna radna etika. J..i ga, najbolju je knjigu o Draženu napisao jedan Australac, Todd Spehr, čovjek se 'zakačio' za taj život i za tu priču koja je postala legenda, a legenda je postala mit. Kopao je Todd, kopao i iskopao puno toga, činjenice koje nismo znali, zanimljive sugovornike koji su rekli nešto novo. Vrijedna je čitanja, stvarno, najiskrenije.

Nažalost je upravo Dražen od spomenute trojke imao najteži put, jer je Portland imao odličnu, formiranu ekipu, s nedodirljivim bekovskim parom Porter – Drexler. Sreća ga nije pomazila prilikom odlaska u NBA, početak i kraj priče. Prerana smrt ga je spriječila u trajnijem ostanku u NBA, taman se bio izborio za status, ali ima vrlo značajno mjesto u povijesti planetarne košarke.

Usput, Draženova smrt obilježila je naših nekoliko generacija, zasigurno se svi koji su imali više od petnaest godina tog  7.06.93. sjećaju gdje su bili i što su radili kad su čuli za njegovu pogibiju. Ja sam, recimo, bio na cesti između Stobreča i Splita, kad je spiker na radiju počeo rečenicu 'na njemačkom autoputu poginuo je najbolji hrvatski košarkaš...', neuroni su u djeliću sekunde složili listu prije no što je rečenica bila gotova, Dražen, Kuki, Dino, Stojko, jer su u smrti svi najbolji. U Ladi Samari. Bez brisača, jer mi ih je netko skinuo, a splitska zima 92/93 je bila takva - bez padalina - da sam sasvim lijepo funkcionirao i bez njih.

Sjećanja na Dražena su vrlo živa, između ostalog i zahvaljujući obitelji - rekao bih prvenstveno majci Biserki - koja se borila i izborila za muzej na platou ispred ulaska u Ciboninu, tj. Draženovu dvoranu. S tim da nisam siguran na koji način ga mlađe generacije doživljavaju; jednom mi se u polumraku neke dvorane, prije koncerta, dogodilo (i) to da me mlađi čovjek prepozna kao njegovog suigrača, toliko mlad da vjerojatno nikad nije Dražena vidio igrati uživo, vjerojatno je slušao priče i guglao da bi došao do svojih spoznaja, pa me upitao 'je li za Vas Dražen bio Bog...?'. 

Ali, bez obzira na to Draženovo mjesto u svjetskoj košarci, na prepoznatljivost, na sjećanja, za mene će Krešimir Ćosić zauvijek ostati naš najbolji košarkaš svih vremena. Bio je vizionar, avangarda, centar koji je mogao i skinuti loptu, i zabiti izvana i iznutra, predriblati cijeli teren, asistirati, osvajao je naslove gdje god je igrao, mogao je sve. Bio je košarkaš dvadeset godina ispred vremena.Samo što sjećanja na njega nisu toliko živa, rekao bih da će za javnost uskoro potpuno otići u zaborav... Sve će manje svjećica biti upaljeno u arkadama Mirogoja ispod njegove biste... Srećom, Krešina kćer Ana mukotrpno je skupljala njegove zapise, skidala njegove riječi s diktafona, i objavila je njegovu biografiju 'Igraj, vjeruj, živi'. Barem to. Nije perfektno, ali je bilo nužno! I sam sam svu njegovu veličinu shvatio debelo nakon što smo dvije sezone zajedno igrali u Ciboni, možda će je još netko barem pokušati shvatiti nakon čitanja ovog teksta.

Pazite, tijekom Krešinog boravka i igranja na sveučilištu BYU bio je draftiran dva puta - 72' ga je draftirao Portland, a 73' Lakersi. S deset i jedanaest godina - kad je on bio draftiran - još, vjerojatno, nisam ni primio košarkašku loptu u ruke. Nije otišao u NBA, ni tada, ni ikada... Šteta, uvjeren sam da bi tamo ostavio itekakav trag; ali - izabrao je drugačiji životni put. Koji je bio prekratak, umro je s 46 godina od limfoma. 'Bem ti život...

Da, obojica su bili drugačiji od nas ostalih.


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.