Iako su dugogodišnji producenti filmske franšize o Jamesu Bondu Barbara Broccoli i Michael G. Wilson najavili da će nakon isteka kino distribucije posljednjeg nastavka „No Time To Die“ s Danielom Craigom u glavnoj ulozi objaviti tko će biti novi agent 007, to se još nije dogodilo. S protekom vremena Barbara Broccoli je tu i tamo u razgovorima za medije dala maglovito naslutiti kakav profil glumca želi. U posljednjem intervjuu za Variety je zbog njegove dobi gotovo izrijekom eliminirala Idrisa Elbu koji je slovio kao jedan od favorita, ali i dodatno suzila izbor pričom o resetiranju franšize i želji da novi James Bond bude u srednjim tridesetim godinama. 

Pišući ovih dana o tom slučaju malo dužu vijest za novine i zbrajajući dva i dva, zaključio sam da bi idealni naredni James Bond mogao biti Rege-Jean Page, aktualna zvijezda u svijetu vrlo popularne Netflixove povijesno romantične serije „Bridgerton“. U činjenici da ima 34 godine nema baš ništa sporno, ali u nabrajanju njegovih ostalih aduta u nastojanju rebrendiranja filmske franšize odjednom sam se našao u nebranom grožđu. Page je, naime, mulat pa sam to i napisao kao moguću prednost. A onda ponovno pročitavši, pomislio „čekaj, smije li se to i dalje tako napisati“? Naknadno guglanje nije razriješilo enigmu do kraja, pa sam „elegantno“ zaobišao moguće spornu riječ  formulacijom da bi kao „sin Engleza i majke iz Zimbabvea, bio prvi ne-bijeli James Bond“. Kad sam se u sličnoj dilemi našao i u ocjeni da mu kod odabira neće odmoći to što je u međuvremenu postao seks-simbol, preispitujući je li u današnje vrijeme i pojam „seks-simbola“ nekorektan, shvatio sam da sam podsvjesno podlegao sveprisutnoj histeriji kulture otkazivanja koja dodatno naglašava nešto stariji fenomen (pretjerane) političke korektnosti. 

„Način ponašanja u društvu ili grupi, posebice na društvenim mrežama, u kojem je uobičajeno potpuno odbaciti i prestati podržavati nekoga jer je rekao ili učinio nešto što vas vrijeđa.“ Ovako su, prilično usko i benigno, kulturu otkazivanja definirali u uglednom Cambridge rječniku. U biti, ona sadržava ono osnovno, za početak otkud je krenula, ali propušta širi društveni kontekst. A on je, u najmanju ruku dvojak. Ostracizirati nekog preko i pomoću društvenih mreža, posebno ako je javna osoba, politička ili estradna, ako širi govor mržnje, koristi neprimjereni rječnik u odnosu na manjine, koristi svoju poziciju da bi nekog seksualno iskoristio…, nije toliko loša stvar jer valjda po prvi put u povijesti snaga javnog mnijenja (čitaj: društvenih mreža), može onako instant, u roku par dana „pobrisati“ nekog celebrityja (lakše) ili političara (malo teže), pribiti ga na stup srama i u krajnjoj konzekvenci isključiti privremeno ili trajno s javne scene.  

Ali, problem je kriterijima i načinu na koji današnja cancel kultura funkcionira. Ona je neka vrste revolucije odozdo, samo što u bespuću anonimnosti interneta to prečesto podsjeća na situacije kad stvari preuzima ulica, kad je dovoljno da poleti jedan Molotvljev koktel da se zapali masa, pa počnu letjeti glave na sve strane, i krive i nevine. Tako je i na internetu, dovoljno je da netko iza sigurnosti ekrana pokrene raspravu, stvar postane viralna, i odjednom se u biti plemenita ideja (političke) korektnosti može pretvoriti u lov na vještice, zavlada atmosfera čopora i linča, a razum ustukne…Politički ili društveni predznak tu više nije bitan. U „cancel kulturi“ talibani“ mogu biti i liberalni, i ultra-desni i lijevi...I dođemo tako do paradoksalnih situacija, gdje pod pritiskom „internetske“ javnosti popuštaju svi autoriteti, od onih u biznisu, preko onih na estradi, do onih u politici. 

Pa se sjetimo slučaja Johnnyja Deppa koji je očito imao konfliktni brak s Amber Heard. Ona ga je nakon razlaza optužila za obiteljsko nasilje u engleskom žutom tisku i čim se podigla bura na internetu, počele pljuštati osude Deppa sa svih strana, u toj zaglušujućoj hajci Warner Bros je brže-bolje natjerao Deppa da odustane od svoje uloge u filmskoj franšizi „Čudesne zvijeri“ u strahu od „cancel-kulturne“ osude javnosti, odnosno negativnog publiciteta. Nema veze što je kasnije Johnny Depp nedavno na sudu pomoću snimljenih razgovora njega i bivše supruge dokazao da je u tom braku on bio ako ne žrtva, onda bar manje agresivna strana. 

Dobro, Depp je toliko bogat da će preživjeti par otkazanih ugovora i prezir internetskih trolova, no što je s običnim ljudima koji su ostali bez egzistencije čak i kad nisu krivi, odnosno njihove su riječi krivo interpretirane u histeriji kulture otkazivanja i pretjerane političke korektnosti. Izdvajamo bizarni slučaj Afro-Amerikanca, zaštitara u srednjoj školi koji je jednom učeniku rekao da mu se ne obraća s prohibiranim pojmom „nigger“. Dobio je otkaz bez obzira na kontekst izrečenog, samo zato jer je u školi preko usta prevalio tu riječ. Tek intervencijom s viših državnih instanci vraćen je na posao. 

#MeToo pokret kao jedan od stupova kulture otkazivanja pomogao je da se razotkriju mnogi seksualni predatori koji su s pozicije moći na ovaj ili onaj način iskorištavali žene, ali u radikalno iracionalnoj krajnosti doveo je do toga da se krivo i negativno može shvatiti i najneviniji kompliment kolegici, kolegi, nadređenom ili podređenom na poslu. Ljudi nisu roboti, već emocionalna bića, svijet je zaista otišao kvragu ako nekome ne možete reći „baš lijepo izgledate danas“, bez obzira uputila takvu rečenicu žena muškarcu ili obrnuto.

Rezultat?  Prema istraživanju ozbiljnog ScienceDirecta 2019. godine – dakle samo dvije godine od „eksplozije“ #MeToo pokreta – čak 19 posto ispitanih poslodavaca u SAD je izjavilo da ne želi zapošljavati atraktivne žene, a 27 posto ispitanih je pod utjecajem #MeToo pokreta  počeli izbjegavati poslovne sastanke sa ženama „1 na 1“. 

Još malo bizarnosti iz SAD-a. U naletu kulture otkazivanja ne uklanjaju se samo spomenici i ostale počasti konfederalnim velikašima, prije svega zbog odnosa prema ropstvu, već se to čini s povijesnim ličnostima koje su donedavno bile univerzalno neupitne. Na 500-u godišnjicu otkrića Amerike 1992. godine Kristofor Kolumbo bio je kolos zapadne civilizacije, slavljen širom Amerike i svijeta, o njemu su snimani filmovi, štampane knjige i održavane svečane akademije. Trideset godina kasnije i on je postao persona non grata, sinonim za kolonijalizam i ropstvo. Prvo su na njegove spomenike (bilo ih je valjda u svakom većem gradu u SAD-u), bacali boju, ispisivali po njemu optužujuće parole, oštećivali ih, da bi u posljednje vrijeme gradske vlasti same počele uklanjati njegove spomenike pod pritiskom nadražene (internetske) javnosti.  Grijesi iz prošlosti se ne opraštaju, pa će tako na udar i kultura, nešto što je nekad bila vrhunska umjetnost, danas je – poput Meštrovićevih „Indijanaca“ u Chicagu – tek „romantiziran i reduciran“ prikaz Indijanaca, pardon, američkih domorodaca. 

Iako se iz daljine iščuđavamo američkoj kulturi otkazivanja, kad bacimo pogled na ove naše prostore, sa čestim, prije svega političkim, pa onda i društvenim prevratima kroz 20. stoljeće, nama je kultura otkazivanja toliko prirođena da je više zapravo ni ne primjećujemo, niti prepoznajemo. Kad god bi sjašio neki Kurta, neki Murta bi se nakon uzjahivanja potrudio da otkaže najvidljivije fenomene prethodnika. Od mađarizacije do otkazivanja vrijednosti NOB-a i socijalizma u demokratskoj Hrvatskoj, naša je moderna povijest zapravo kronologija kulture otkazivanja. Samo što se u nas ne uklanjaju spomenici, nazivi ulica i trgova s Kolumbovim nego – karikiram – Titovim imenom. Uz jednu veliku razliku, kultura otkazivanja u nas, pa i s njom povezano „utjerivanje“ političke korektnosti gotovo nikad ne stiže odozdo, s ulice ili društvenih mreža, ona je u pravilu generirana institucionalno. I onda – kako bi to rekao Ćiro Blažević – galvanizira mase s pozicije (političke) moći.  

Pod povećalom su i filmovi. HBO Max je – doduše u vrijeme nemira zbog brutalnosti policije i ubojstva Georgea Floyda – skinuo s programa čak i klasik „Prohujalo s vihorom“ jer „romantizira“ ropstvo. Pod povećalom su i neka druga vrhunska dostignuća sedme umjetnosti. Traži se načina kako izbaciti stereotipnu sliku Azijata (kojeg glumi Amer Mickey Rooney) u inače krajnje nevino romantičnom „Doručku kod Tiffanyja“, sumnjiv je legendarni Hitchcockov „Psiho“ jer ne tretira transrodne osobe u skladu s današnjim standardima, mjuzikl „Sedam nevjesta za sedmoricu braće“ nije po današnjoj mjeri jer naglašava mušku dominaciju…

Filmovi, knjige, slike, kipovi…, stvarani su u drugačijem povijesnom i društvenom kontekstu, kad su vladala neki druga pravila, kad je Afroamerikanac bio jednostavno crnac, kad se homoseksualizam smatrao poremećajem, kad je bilo normalno da muškarac radi za plaću, a žena brine o kući i djeci. Hoćemo li se zbog takvog konteksta odricati neupitne umjetničke vrijednosti remek-djela iz prošlosti? Ako da, a na putu smo, onda je kultura otkazivanja neka vrsta moderne inkvizicije, samo što sudac nije crkva ili država, već gotovo slučajna internetska viralnost izazvana reakcijama anonimnih aktera bez jasnih kriterija. Gotovo svako ponašanje, riječ ili djelo može postati meta kulture otkazivanja, ako se tako potrefi. A to plaši, to ubija nevinu spontanost, prijeti slobodnom izražavanju, pametne ljude sa savjesti i odgovornošću tjera u autocenzuru. Budalama i zlima je ionako svejedno. Možda je kultura otkazivanja usmjerena da (pre)odgoji baš njih, ali to je ćorav posao. Budale ostaju budale.

U skladu s tim, čini se da je kultura otkazivanja samo potpirila razlike, razdražila i razbudila radikalne rubove društva. Mnogi će se usuditi reći da je društvo u SAD-u najpolariziranije i najpodijeljenije od Građanskog rata naovamo. 

Istina, u službenoj i manje službenoj komunikaciji ljudi su oprezniji, nepoželjne, grube riječi, one koje podsjećaju na manje tolerantnu povijest, koje podstiču predrasude ili vrijeđaju se povlače. Vokabular se mijenja na bolje, ljudi i pod pritiskom cancel kulture postaju naizgled civiliziraniji. Samo…, znači li to da je kad netko umjesto umjesto riječi nigger pune negativnih konotacija i omalovažavanja počinje koristiti prihvatljiv pojam Afroamerikanca mijenja i svoje mišljenje o toj manjinskoj skupini? Eliminira li se prihvatljivijim pojmovima sistemski rasizam, ili ovisno o riječi, seksizam odnosno mizogijnija, homofobija, antisemitizam…, štogod u sebi sadržava prijezir prema drugačijem od „normalnog“ ili većinskog. Mislim da ne. Fasada je sve ljepša, ali to ne znači da je s njom iščezla trulež iznutra. Vukovi (mrzitelji, psihopate, supremacisti svih vrsta ili jednostavno budale i zli ljudi), će možda promijeniti dlaku, a ćud je – bojimo se – ostala ista.

Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.