Ima tako nekih tekstova koje imam potrebu napisati, sjednem pred prazan zaslon kompa, krenem, a da ne znam kud će me sam tekst odvesti – ovo je jedan od tih tekstova. Za sada samo znam da ću ući u popkulturni resor kolege Ivke, što sam mu uredno i najavio. Nekoliko teza i tema mi se mota po glavi, a manje više su sve vezane uz prošlost, i postoji nekoliko 'okidača' za pisanje o prošlosti i o utjecaju fragmenata te prošlosti na sadašnjost.

U posljednjih nekoliko mjeseci sam nekoliko puta imao javne, ili polujavne, istupe, i uvijek su osamdesete bile na repertoaru. Nitko me nije pitao, recimo, što mislim o aktualnom odnosu našeg predsjednika i premijera... Prvo sam bio priveden na neki razgovor za srpsku televiziju, koja radi čitav serijal emisija o prošlosti. Onda sam u okviru jako zgodnog koncepta 'Šetnje po Zagrebu'  bio gost u Domu sportova, gdje sam sa šetačima razgovarao, naravno, o onome što se u Domu sportova događalo osamdesetih. Pa sam s Majom Sever razgovarao za prilog u NU2, kad je kod Stankovića gost bio Velimir Zajec, a lajtmotivi razgovora bili su 82', Dinamov naslov, Ćirin bijeli šal, i ostali generatori nostalgije. Pa sam onda bio na koncertu Zorana Predina u Lisinskom, a Predin je novovalni prvoborac. Paralelno s time pratim odumiranje dva dinosaurusa iz osamdesetih – i to ne kažem potcjenjivački, nego s velikim poštovanjem i žaljenjem – Parnog valjka i Prljavog kazališta. Nezamjenjivi, po meni nezamjenjivi, Aki je umro, a Jajo i Fileš, originalni članovi benda, svade se preko odvjetnika. U 'Saloonu' – najpopularnijem zg klubu osamdesetih -  je bila organizirana feštica prisjećanja na tu 82', kad su u svim relevantnim loptačkim sportovima zagrebački klubovi osvojili naslove prvaka, što sam elegantno izbjegao ispričavajući se dislokacijom; doista sam bio na Krku i brao šparoge i uživao u proljeću na otoku.

Ama baš svi s kojima sam o tome razgovarao se tih osamdesetih sjećaju s toplinom, nostalgijom, idealiziraju ih, glorificiraju, fantazirajući o nekom idealnom  vremenu i idealnom društvu. E, dosta je više tih osamdesetih! Mi koji smo ih proživjeli i preživjeli znamo što se doista događalo, a ne treba falsificirati zbog ovih mlađih – time im se šalje loša poruka, u stilu 'sve što valja dogodilo se tada, vi nemate šanse to ponoviti'. Nije baš tako,  društvo drago...

Osamdesete u u Zagrebu bile doista dobre godine. Labavljenje socijalizma  proizvelo je kritičnu masu kreativnih mladih ljudi, i dobili smo sjajnu glazbu, sjajne stripove, sjajne novine koje su to pratile, sjajnu literaturu, sjajnu kulturu općenito. U sportu su se događali Dinamo, Cibona, Mladost, Monting, svašta nešto praćeno divnom publikom. Sam je Grad prošao i vizualnu i mentalnu transformaciju iz austrougarske provincijske palanke u modernu metropolu, zaključno s Univerzijadom 87'. Na osobnom planu u osamdesetima sam išao u neke škole, neke sam škole i završio, zaljubio sam se, oženio i razmnožio, osvajao sam neke naslove, nešto i zaradio, smjestio se baš tamo gdje i sad živim , pojavljivao se u nekim novinama i ljudi su me prepoznavali na cesti, podijelio sam na stotine, možda i tisuće autograma. Sve gud, najplodnije razdoblje života. Imamo pravo biti nostalgični za tim vremenom... Ali siguran sam da smo nostalgični za vlastitom mladošću, a ne za osamdesetima. Ne mislim da su te godine u kontinuitetu mog života išta bitnije od onih koje su im prethodile, ili onih koje su uslijedile.

Osamdesete u socijalizmu su donijele i nestašice kave, banana, pelena, donijelu su vožnju par – nepar, donijele su redukcije struje, donijele su i termine poput 'stabilizacije'. Ajd sad, nek netko od milenijalaca kojima se pune glave fantastičnim osamdesetima kaže što je to stabilizacija. Bez konzultacije s mobitelom... Meni su osamdesete nepovratno otele godinu dana života, koju sam proveo u JNA (istoj onoj JNA koja je desetak godina potom napadala Hrvatsku), pa sam jedan dio Novog vala prvi put čuo slušajući 'walkman' na straži u gluho doba noći na beogradskoj Banjici. E, netko me uzeo poput krpene lutke, i premjestio iz prirodnog okruženja i iz roditeljskog doma u neki neprirodni i šizofreni ambijent... I to baš onda kad – da citiram najduhovotiji grafit svih vremena, koji je u devedesetima bio blizu Starog placa u Splitu - 'Pubertet je vrijeme kad se ženski glas mijenja iz ne u da', tako je bilo napisano na zidu preko puta kafića 'Notradamus'. Može li mi netko vratiti tu godinu? U osamdesetima se još uvijek po stanovima, na rođendanima ili novim godinama, poluglasno pjevalo 'Ustani Bane', ili 'Oj ti vilo, vilo Velebita', da susjedi slučajno ne bi čuli. E, zbog toga se išlo na robiju... U osamdesetima, nešto južnije od Zagreba, Šibeniku je brutalno otet naslov prvaka države, ono kad je mlađahni Dražen ubacio dva slobodna na kraju, jer je iduće godine Sarajevo bilo domaćih Olimpijskih igara. Šta, to se nije događalo u tim famoznim, idealnim, prekrasnim osamdesetima?! U ime neke nedefinirane 'više sile?! Nemojte me, dakle, više z....vati s onime što se događalo prije četrdeset godina. Dosta, stvarno dosta. Nema više Đonija Štulića, proroka sa Zdenca života. Ostao je u onom vremenu... Kao što je kralj Artur ostao u svom vremenu, kao što je JFK ostao u svom vremenu, kao što su Marx & Engels ostali u svom vremenu.

Ok, ipak još malo o osamdesetima...

Spomenuo sam Zorana Predina, novovalnog prvoborca, tada s bendom 'Lačni Franz'. On je još i otac, djed, suprug, esejist, romanopisac, kantautor, antizvijezda, buntovnik s razlogom i bez razloga, i još puno toga, a na kraju krajeva i – prijatelj.  Uhvatio sam se za emisiju Tončice Čeljuske u kojoj je bio gost uoči koncerta, odgledao je, makar i nisam trebao jer smo puno razgovarali i otprilike znam što može reći i što će reći, ali... Bila je dobra emisija. Osim onog standardnog 'tko kaže da se sjeća osamdesetih, taj nije bio s nama..', što se na mene baš i ne može primijeniti jer sam se bavio sportom, a što podrazumijeva asketizam, kazao je još nešto jako zgodno i pamtljivo vezano uz glazbu u osamdesetima. Otprilike da je to bilo vrijeme u kojem su tekstovi pjesama bili način za prenošenje poruka slušateljima, dok u današnje vrijeme terora političke korektnosti takvo što više nije moguće. U njegovom slučaju, a tekstovi (neki, ne svi, naravno...) su mu vrlo blizu ozbiljnom pjesništvu, te su poruke bile – i još su uvijek, i u novim pjesmama – i političke, i erotske, i buntovničke. Vrlo često skrivene; na primjer rekao bih da jedna od njegovih novijih pjesama 'Gdje poljupci krote lava' govori o ženskom međunožju i o odnosu autora prema tom dijelu anatomije. 'Pod krilima slatkih leptira', 'kroz zagrljaj usana tame', 'na jastuku sudbonosne dame'', 'uz uzdah miline i šaptanje svile', 'tu, Bože moj, ja postajem zauvijek tvoj'. Samo valja slušati na pravi način, mozgovi velikih kreativaca rade na malkice  drugačijim frekvencijama.

A himnični 'Praslovan', i dan danas pije vodu govoreći o tome kako su nam slavenski preci došli u ove krajeve iz ruskih stepa, preplivavši rusku rijeku, poglavice, direktori, kurve, mladi, umirovljenici, svi redom, kako bi ovdje zajebali sve što se zajebati dalo. E, taj tekst iz osamdesetih govori više i o osamdesetima i o svom ostalim desetljećima na ovim prostorima no što mogu reći bilo koja emisija i bilo koja fešta koje se bave osamdesetima.

Za Ford piše Zoran Čutura

*naslov teksta je posuđen iz pjesme Daleke obale 'Osamdesete'