Amfora

Ima nekih noći kad se prerano probudim i ne vraćam se u krevet nego ostanem sjediti u dnevnoj sobi, upalim tv iili kompjuter i nešto besciljno švrljam po kanalima dok je još mrkli mrak vani. Ne uzbuđujem se zbog toga, redovito se ispostavi da je u pitanju pun mjesec ili južno vrijeme; ne moram biti svjež ujutro, ne idem na posao, a poslijepodne mogu nadoknaditi manjak sna. Evo, baš je ovo jedna od takvih noći. Volim noćni mir kvarta, prozor mi je otvoren i vani nema nikakvog zvuka... Ne znam što mi bi, ali išao sam guglati birtijicu Amfora na Dolcu, gdje smo supruga i ja prethodnog dana bili na ručku. Ili gablecu, kako god želite. A tekstovi – zapravo nisam ni očekivao toliko tekstova o Amfori – su toliko različito intonirani, od ekstremnog hvaljenja do ekstremnog vrijeđanja, da sam odlučio i sam dati svoj doprinos toj pričici.

Radi se o minijaturnom i prilično derutnom lokalu odmah do ribarnice na Dolcu, gdje se meže pojesti elementarna morska spiza za relativno sitan novac – gavunići, srdele, kozice, lignje, jušni bakalar, takve stvari. Rijetko odlazim(o) u centar grada (ako se ne radi o nekakvoj kulturi, prvenstveno kazalištu), sve svoje primarne potrebe mogu zadovoljiti i na Jarunu. Dolac je u igri kad se traži nešto čega nema na jarunskom placu – u ovo preduskrsno doba na polukatu smo kupili bakalar. Ne onaj suhi, nego očišćeni i predpripremljeni. Jednom kad smo to otkrili, nema više povratka na ono kameno doba u kojem se bakalar močio, pa kuhao, pa čistio – ja skidam naočale, žena ih stavlja – uz smrad koji tjednima ostaje u stanu i ljepljive prste koji se danima ne mogu vratiti u prvobitno stanje. Sad je to druga, jednostavnija, priča. A usput, zahvaljujući perifernom vidu razvijenom još u vrijeme bavljenja sportom, snimio sam i malešna janjeća trupla kako vise u jednoj od mesnica, pa smo riješili i Veliki petak  i Uskrs jednom posjetom Dolcu. Kakav barbarizam! I kako jedva čekam te dane!

No, da, kad odemo na Dolac uvijek odemo i nešto gricnuti u Amforu. Radni su dani bolji za to, subotom je prezagužvano, treba čekati na mjesto i na hranu. Toplije vrijeme znači i sjedenje vani, s pogledom na tornjeve katedrale – ne pamtim kad na njima nisu bile skele - i na štandove oko kojih se motaju šareni ljudi. Redovito naletimo i na nekakve strance, Japance ili Kineze, a jučer su tamo sjedili dvije – hmhm – dame sa španjolskog govornog područja, u podne naprlitane kao da su netom odradile matineju u nekom od hotela gdje se održava seminar za bogate preljubnike. Ako su došle baš u Amforu zdrobiti teško zarađenu lovu, nije baš da su nešto silno zaradile. Valjda su popusti za matineje... Bit će da je lokal ušao u nekakve turističke vodiče. Teško je, zapravo, opisati atmosferu u Amfori... U pravilu svi razgovaraju sa svima, kao nekakvo disfunkcionalno pleme, u pravilu je i gazda tu blizu, u pravilu neko zajebe nešto oko narudžbe, ponekad se zapjeva, ponekad se i podvikne na gosta koji, barem tamo, nije baš uvijek u pravu, bude mi toplo oko srca, ugodno se osjećam. Kad smo supruga i ja došli nakon duge – višegodišnje – apstinencije, stara mi je konobarica, sad friško u penziji, rekla 'znam ja tebe, tebi je i otac dolazio vamo'. Pa kome, jbt, ne bi bilo toplo oko srca?! Stari je sa svojom ekipom zagrebačkih šajsera, kao, išao na Dolac po namirnice, i onda bi sjedili u Amfori uz travaricu i gemište dok je zelenje venulo u cekerima, a žene su im doma jebale sve po spisku... Supruga je znala naletiti na njega dok je gurala kolica – uh, kako je to davno bilo kad smo živjeli u centru i imali urlajuću sitnež od djece – među štandovima, srdačni stari veli 'buci, buci', naginjući se nad kolica, s onim izdajničkim crvenim flekama na obrazima.

Sad tamo konobari Senka, znamo se iz Routea i Hard Placea, ultra cool biće, koje nije moglo više dolaziti doma u šest ujutro nakon što izbaci najpijanije goste iz klubova i pospremi za njima... Valjda mogu reći da imam vezu u Amfori, tringeltima sustavno radimo na tome da imamo povlašteni tretman. Koji nam, doduše, još nije zatrebao. Jedan sam ponedjeljak – najšugaviji dan uvijek i svuda – došao na gablec i gemišt s dva frenda, žive izvan Zagreba, i rekao im 'e, dobrodošli u Zagreb, sve ono što ste prije od ovog grada vidjeli i doživjeli je za k...c, ovo je ehte Zagreb'. I bijahu zadovoljni doživljajem. Jednom sam se tamo dogovorio sa Sergejem Trifunovićem – prije one drame 'pas, plaža, policija' – i on je bio zadovoljan. A znate kakvi su ti glumci, zahtjevni...  I vječito nabasam na nekog dragog čovjeka kojeg dugo nisam vidio, baš jučer sreo sam jednog viđenog odvjetnika, koji je uzeo ručak za doma. Dobro, 'dragi odvjetnik' baš i nije neka uvjerljiva konstrukcija. Redovito se negdje blizu mota glazbenik Igor Pavlica, prepoznatljiv po onoj neukrotivoj frizuri; žena ga zna bolje i duže od mene, išli su skupa u muzičku. E, ovo je zgodno: nedavno za susjednim stolom sjedi glazbeni kritičar Hrvoje Horvat u društvu starijeg gospodina, pozdravimo se i predstavimo, to je bio Tihomir Pop Asanović. Smrznut zbog vlastite impresioniranosti vratio sam se za svoj stol, ali kad sam se uspio oporaviti od šoka vratio sam se, 'nemojte se ljutiti, ali kad samo se već ovako sreli moram vam reći da je moj prvi koncert u životu bio koncert grupe Time na Velesajmu, negdje 75' ili 76.

Kako bih vam rekao... Ako želite pojesti nešto fino uz umjerenu cijenu u ugodnom ambijentu, i naletiti na nekog poznatog, što prije odjurite tamo. Ako želite pišati uz miris potpourrija od bilja s obronaka Himalaje, čuti 'plop' prilikom otvaranja vina s 96 bodova u zadnjem Decanteru i ako ne želite biti izvrijeđani ili izbačeni iz lokala poslije prosvjeda zbog dobijanja krive narudžbe – zaobilazite Amforu u širokom luku.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.