Ako se ste pripadnik generacije X i k tomu rođeni u sredini vremenskog razdoblja koje se tako definira (između 1960. i 1980.), na ovim prostorima, s pravom se možete osjećati kao da je netko na vas bacio staru kinesku kletvu „da bogda živio u zanimljiva vremena“. „Zanimljivo“ služenje vojnog roka i bacanje godinu dana života u bunar, zanimljiv raspad jedne države, zanimljiva pljačka stoljeća zvana privatizacija, zanimljivi nametnuti rat, zanimljive stalne ekonomske krize kojima se kumovale nesposobne, pa onda i u pravilu korumpirane vlasti. Ako ste stasali u 80-ima, život je do danas obilovao „zanimljivostima“ na kakve se misli u spomenutoj kineskoj kletvi…

I onda kad je izgledalo da smo se napokon dokopali nešto „dosadnijih“ vremena, ne lezi vraže. Dvije godine donedavna nezamislivih životnih ograničenja, nova recesija i prokleto „zanimljiv“ život na kapaljku u pandemiji. Nije ni zamrla, evo nam novog rata. Zamislite to, u navodno divljoj Africi se ne puca, Južna Amerika je temperamentna, ali se nacije ne tuku, čak i uvijek trusni Bliski istok uglavnom miruje, ali na vratima Europe se duboko u 21. stoljeću ratuje pod motom „krvi i tla“ za koji smo smatrali da u eri globalne ekonomije, interneta, slobodnog toka informacija i demokracije (makar i krnje), to više ne može biti aktualan pojam. Da ipak može, samo govori u prilog činjenici da će - ma koliko se ekonomski, umno ili civilizacijski napredovalo - države, nacije i obični ljudi uvijek latentno biti u opasnosti da ih politički vođa opasnih namjera preko noći sunovrati u spiralu ratne ludosti. Baš kao što je to Putin, čovjek koji je predugo na vlasti, upravo učinio Ukrajincima, ali i svom vlastitom velikom narodu.

Svaki rat ima uzrok, često je lako naći opravdanje da su sva politička i diplomatska rješenja iscrpljena iako je to zapravo logički nonsens. Sve ovisi o tome koliki je idiot i sebični ego manijak onaj na vlasti. Za rat je, kao i za ljubav, potrebno dvoje, pa ako se s druge strane nađe još jedan dovoljno tvrdoglavi politički ovan na brvnu, naravno da je lako brzo  iscrpiti sva diplomatska rješenja. Iz ove perspektive skoro je nevjerojatno da se jedan rigidni sustav kakav je bio Sovjetski Savez razišao mirno, a 30 godina kasnije njene bivše članice se kolju oko teritorija i ideologije. U tom smislu iz današnje perspektive je jednako teško pojmiti i kako demokratske, a nacionalističke glave na vlasti od 90-e nisu smogle naći dovoljno pameti da najliberalniji komunistički sustav u svijetu zvan Jugoslavija privedu mirnom razlazu. 

Vrlo jednostavno, Gorbačov nije bio ovan na brvnu, na Balkanu ih je pak bilo dovoljno za odigrati hakl tri na tri, a sad saznajemo da se na Kremlju 20 godina kalio još jedan, a bogme ni onaj u Kijevu nije podvio rep. A kad rat počne, teško je ne izabrati stranu, jer je u korijenu svakog rata prije svega neka vrsta manipulacije masa. Misliti svojom glavom i biti pacifist u ratnom ludilu se ne tolerira, dapače, tretira se kao izdaja.

Tako sam i sam, s netom odsluženim JNA vojnim rokom obukao kao student uniformu HV-a 1991. i do Oluje skupio s prekidima preko 400 dana ratnog staža. Imao sam sreće. Najteža „ozljeda“ dogodila mi se na samom početku kad sam si vratima od vojnog kamiona gadno zalupio palac i na svoju sramotu pao u nesvijest pred cijelom bitnicom. U naravi je čovjeka da, što bi rekla Gabi, pamti samo sretne dane. Tako je kroz godine Domovinski rat za mene osobno postao gotovo anegdotalna uspomena, neiscrpan bunar duhovitih ratnih priča za ekipu na šanku, nešto kao sjajne ležerne vic dogodovštine iz memoara Ivana Šibla iz 2. svjetskog rata koje je maestralno filmski obradio Antun Vrdoljak u svoja dva najvrjednija filma „Kad čuješ zvona“ i „U gori raste zelen bor“.

Dakako, drugačije bih danas  pričao da mi je netko izdahnuo na rukama, da sam bio u pješadiji koja se borila prsa u prsa, da me rat učinio invalidom, da sam morao bježati iz vlastitog doma…Ali nisam. Imao sam sreće. Bio sam topnik, morao sam se bojati samo aviona i sposobnosti neprijateljske artiljerije da nas „nađe“, nisam morao strepiti da ću nabasati na bradatu spodobu s nožem u zubima, moje su bitnice imale malo gubitaka i ranjavanja. Dio „glava u torbi“ situacija se s vremenom potisne i 30 godina kasnije rat se više ne čini najgora stvar na svijetu. Bilo pa prošlo. No, to je osobna perspektiva. S mojim mišljenjem se vjerojatno ne slaže netko čiju je kuću ili člana obitelji na Kordunu ili 1995. u zaleđu Dubrovnika možebitno pogodila granata iz „moje“ haubica kalibra 155 mm. Rat je uvijek nevolja, trauma i zlo. Kad to iz svoje uske perspektive zaboravim i rat u Ukrajini s lakonskom mišlju okarakteriziram u glavi „nije to tak' strašno, i mi smo to proživjeli“, znam da je vrijeme za „terapiju“. Onu pop-kulturnu, što bi mi i ovdje trebao biti posao, a ne lamentiranje o politici i njenom sumraku u Ukrajini.

Zapravo, ovdje je riječ o jednom ratnom filmu, koji se da (i treba), gledati više puta i nakon čijeg konzumiranja vam više ne može pasti na pamet da u ratu nije sve tako strašno. „Tanka crvena linija“ će vas uvjeriti da u ratu nema baš ništa lijepo, da rat, kako se kaže u filmu, „razara dušu i pretvara ljude u niža bića, u pse“.

Ratne priče su jedan od najpodatnijih materijala za ekranizacije. To je „all in one“ paket, imaju sve; akciju, emocije, napetost, autentičnost, u njima je lako igrati se vrlinama i najcrnjim stranama ljudskog karaktera. I da, snimljeno je na stotine ratnih filmova koji oduzimaju dah, bitno manje onih koji vas uz oduzimanje daha tjeraju da se duboko zamislite nad njihovom antiratnom porukom. U tom filteru, nezaboravnima i izvanvremenskima se nameću Ciminov epski „Lovac na jelene“, Copollina mračna „Apokalipsa danas“, Kubrickov ekscentrični „Full Metal Jacket“ ali i njegov rani rad „Staze slave“ iz 1957. godine, veteranska priča Olivera Stonea „Rođen 4. srpnja“… Dalo bi se nabrajati, ali djelo mističnog redatelja unikatnog stila Terrencea Malicka „Tanka crvena linija“ je toliko slojevit, poput filozofskog ogleda uman i usput toliko vizualno poticajan film da mu nema ravna u oštrenju emocija i poticanja misli tijekom gledanja. Gledam „Tanku crvenu liniju“ skoro svaki put kad negdje počne sukob većih razmjera i okupira svjetske vijesti, što nažalost znači da sam ga gledao previše puta od 1998. godine.

Malick prije njega nije snimio film punih 20 godina, taj nekonvencionalni filozof među filmašima privukao je pažnju sjajnim, ali ne baš laganim dramama „Badlands“ i „Days Of Heaven“ koje publika isprva nije masovno prepoznala, ali su s godinama oba stekli kultni status. Onda je nestao, zabavljen razvijanjem ambicioznog filmskog projekta o nastanku života koji na kraju nikad nije ekraniziran. Duga je priča kako se Malick uhvatio ekranizacije romana Jamesa Jonesa  čije je najpoznatije djelo „Odavde do vječnosti“ bilo zahvalni predložak za istoimeni slavni ratni film iz 1953. ovjenčan Oscarima. Malick je od dvojice njujorških producenata uzeo visok predujam da napiše scenarij „Tanke crvene linije“ još 1989., u međuvremenu ih dotjerao do bankrota, pa bio odbijan od velikih studija zbog straha od previsokih troškova. Malickovo ime ipak je bilo preveliko da 20th Century Fox ne uđe u rizik i uloži 40 milijuna dolara u produkciju. Kao i u slučaju Woodyja Allena, glumci i kod Malicka idu zbog prestiža, ne zbog novca, pa se u filmu ograničenog budžeta susrećemo s nevjerojatnom niskom glumaca s holivudske A-liste (Sean Penn, Nick Nolte, Jim Cavizel, Adrien Brody, George Clooney, Woody Harelson, Jared Leto, John Cusak, John Savage, John Travolta, John C. Reilly…), od kojih neke u filmu vidimo na tek nekoliko minuta. 

„Tanka crvena linija“ je imala nesreću da se pojavi u kinima par mjeseci kasnije od još jednog velikog i za američku kinematografiju bitnog ratnog filma „Spašavanje vojnika Ryana“ koji nije izazvao podijeljena mišljenja i bio jednako dobro prihvaćen i od kritike i od publike. Kad je izašao, rijetko tko je propitivao njegovu srž, većina ga je gledala kroz prizmu fascinacije drugim filmom i svi su uspoređivali Spielbergov i Malickov stil. Neupitni mag svog posla tu je odnio pobjedu, iako je „Ryan“, - ako se isključi nevjerojatno uvjerljiva uvodna scena iskrcavanja američkih vojnika na Dan D na normandijsku Omaha plažu - atraktivan, ali plitak potok u odnosu na „Tanku crvenu liniju“. Spielbergovo filmsko majstorstvo učinilo je njegov ratni ep Blockbusterom kojem se divi i struka, bez obzira na to što se ispod površine krije skoro partizanski, propagandni film u kojem su stvari crno-bijele, Amerikanci su dobri, Nijemci zli i pokvareni. Bez iznimke. I Malickov film prati stvarni događaj, prijelomno osvajanje Guadalcanala nakon šestomjesečne bitke, važnog strateškog uporišta na Pacifiku 1943. godine. Ali kod njega stvari su uglavnom sive. Ne dovodi nas u ideološke zablude, ne demonizira neprijatelje, ne daje Japancima nikakvu karakternu crtu u relacijama dobri-loši, oni su tek druga strana koja se bori. Događaji i djela američkih vojnika, za razliku od Spielbergovog atraktivnog filmskog hita, su sporedne stvari, u fokusu su njihove osobne dileme, zazivanje smisla, preispitivanje vjere, traženje utjehe, žal za civilnim životom ostavljenom iza sebe...Malick ih na unikatan način prenosi gledateljima, jer njegovi likovi malo govore. To ne znači da ih ne čujemo. Gotovo svaki dugi kadar usamljenih vojnika popraćen je naracijom, slušamo direktno njihove teške misli.

U „Spašavanju vojnika Rayna“ krv šprica na sve strane, lete ljudi i udovi u zrak, u „Tankoj crvenoj liniji“ kad duše vojnika napuštaju njihova tijela gledamo kako se lomi drveće od granata i ptice slomljenih krila padaju iz krošnji. Možda nije šokantniji, ali Malickov film je svakako potresniji. Onaj tko je prošao rat lako shvati da je „Ryan“ stripovsko viđenje bitke, a da Malick kopa dublje. Nema vojnika koji se u borbi, u strahu za život, u pauzama adrenalinskih naleta i tišini između dva rafala ili plotuna, u zaklonu ne zapita ono što se pitaju američki vojnici dok pokušavaju osvojiti neku povišenu kotu zaraslu u visoku travu što je povija vjetar na Gaudalcanalu: „Kako je došlo do ovoga?“, „Tko nas je uvukao u ovo zlo?“ „Što uopće radim ovdje?“… „Tanka crvena linija“ na jedinstven i univerzalan način podsjeća da nijedna smrt nije uzvišena ni lijepa, posebno ne kad stiže u ratnoj psihozi i strahu.

Kad oni koji su već ratovali zaborave ili potisnu ono loše i pomisle da rat i nije nešto tako strašno, a onima koji nisu, čak i padne pamet sudjelovati u nečem tako slavnom, uzbudljivom i herojskom kao što je rat, što neki novi klinci iz Hrvatske odlazeći u Ukrajinu i čine, bilo bi im prije dobro proći „terapiju“ ovim filmom.  Njegove metode uvjeravanja su suptilne i skoro transcendentalne, ali poruka je jasna: svaka je smrt uzaludna i malo toga slavnog, uzbudljivog i herojskog ima u ubijanju drugih i strahu da i sam budeš ubijen. Rat nije „Call Of Duty“ video igrica, rat je „Tanka crvena linija“.   

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.