Osobni bermudski trokut

Među  svim tim velikim svjetskim temama koje dominiraju javnim prostorom – rat u Ukrajini, rat u i oko Izraela, oporba koja lupa po stolovima u Saboru – biram i birat ću male teme, temice, koje me se direktno tiču. Na ove velike ionako ne mogu utjecati, pogotovo ne mogu buljenjem u televizor, omiljenom zabavom nacije. Ima oko mene, naravno svih oko nas, ali personaliziram pisanje po običaju – dragi su mi ljudi znali reći 'u svakom tekstu pišeš o samom sebi' – ima, dakle, stvari i pojava koje me mogu razveseliti, da potisnem zdvajanje oko diskutabilne budućnosti ove napaćene planete. Samo treba ugasiti tv, odložiti mobitel i zaboraviti na njih...

Kao što je usred koncerta u 'Kerempuhu', a u okviru 14. Zagreb Jazz festivala, kazala Cyrille Aimee: 'Zaboravila sam na mobitel na devet mjeseci i to mi je bilo najsretnije razdoblje u životu; počela sam primjećivati ono što nisam primjećivala, izmaglica se digla i sve je postalo jasnije'. Riječ manje – više, smisao je upravo to... Doista, njen nastup u pratnji klavirista Mathisa Picarda bio je... bio je... osjećaj kao kad vas obasja zraka sunca koje se probije kroz olovne oblake na nebu. Sjećate li se scene iz 'Blues Brothersa' kad u crkvi sunce obasja Johna Belushija – Bog da mu dušu prosti – pa doživi prosvjetljenje i počne raditi premete prema oltaru da bi potom svi nazočni započeli frenetični ples uz gospel izvedbu Jamesa Browna – Bog da mu dušu prosti, i njemu također? E, to je bio takav feeling... Zgodni mladi ljudi na pozornici, ona ima takav glas da njime može raditi što god želi, pjevajući i poput Elle Fitzgerald, i poput Billie Holiday, i upotrebljavajući ga kao instrument, ima i move i groove i impresivan dekolte, pjeva na četiri jezika, on briljantni pijanist odgojen i utreniran na znanom njujorškom Juilliardu pod mentorstvom maestra Kennyja Barona, smiju se cijelo vrijeme, šalju pozitivne vibracije, natjerali su – recimo - publiku da zborno pjeva 'Is This Love' Boba Marleya. Rekoh, kao da smo bili obasjani zrakom sunca...Krug svjetlosti u mraku.  Postoji li netko tko će to zapjevati, zapjevati o ljubavi, buljeći u tv ili mob? Čisto sumnjam; zato se treba malo odmaknuti.

Ili, recimo, odlazak u kino na troipolsatni 'Killers of the Flower Moon'; za tu duljinu filma trebale su ozbiljne psihofizičke pripreme, ali nagrada je velika i vrijedna uloženog truda. Prava je to to starinska saga, ima nečeg šeksprijanskog u kompleksnosti događaja, priča kakvu nećemo nigdje pronaći u današnje dinamično doba, nema tu jurnjave automobilima, letećih kostimiranih ljudi, eksplozija, plastičnih grudi, analnog seks i stalnih obrata u 'tko je ubojica' radnji, zahtijeva od gledatelja da uspori mozak, eliminira vanjske faktore remećenja koncentracije, i prepusti se starom majstoru Scorseseu (80 godina! Od nezaboravnog 'Takstista' prošlo je 47 godina!), te izvedbama De Nira, Di Capria i pogotovo Lily Gladstone, etnička Indijanka, odrasla u rezervatu plemena Crna Noga,koja gotovo da je 'pojela' slavne kolege pristupom 'manje je više'. Bih li trebao 'spoilati' doživljaj onima koji žele pogledati film...? Hm,hm... Evo, reći ću samo to da se radi o ubojstvima Indijanaca u rezervatu plemena Osage u Oklahomi tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća, gdje je na njihovoj zemlji otrivena nafta i silno su se obogatili. Još jedan obračun s mračnim događajima iz američke povijesti, čime se Scorsese volio pozabaviti kroz karijeru. Tu bi trebala uslijediti žetva Oscara... Osobno odmah dodjeljujem Oscara za glazbu Robbieu Robertsonu – posthumno, Bog da mu dušu prosti – koji je, i sam po majci Indijanac, složio soundtrack kao kombinaciju indijanskih i blues glazbenih korijena. Suludo i fascnantno. Film je, u konačnici, njemu i posvećen – preminuo je u kolovozu ove godine. Inače su Robertson i Scorsese redovito surađivali, u kolektivnoj memoriji vjerojatno je najpamtljiviji dokumentarac s oproštajnog koncerta 'The Banda' – to je Scorsese režirao i to na takav način da nije slavio nesumnjivo značajan i silno utjecajan bend, nego je dao portrete osoba opterećenih odnosima, prošlošću i budućnošću. Sad bih ja još rado pisao o 'The Bandu', ali nema smisla...

A da ne moramo po inspirativna djela ići preko granice našeg rezervata dokazuju dva friška uratka domaćih pisaca. Boris Dežulović je posložio dječji roman za odrasle 'Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira', u kojem poziva čitatelja da se zapita upravo bazično pitanje obog tekstića'zašto stalno buljim u tv i u mobitel?'. I provorica ga da se makne iz osobnog bermudskog trokuta svakog od nas, trokuta fotelja-frižider-tv, jer ga izvan tog trokuta čeka mnoštvo ugodnih iznenađenja. U slučaju jednog čitatelja – mene – u tome je i uspio, najiskrenije se nadam da će se još ponetko uspjeti iskobeljati van. Ne smijem zaboraviti – roman(čić) je ilustirao glavom i bradom Damir Urban. O, da, 'Budi moja voda' Damir Urban. Neka vjetar nosi glas, ništa nije vrijedno nas...

Ozbiljniji –recimo to tako, makar možda i nije točno – pristup prilikom pisanja romana imao je Kristian Novak. Njegov 'Slučaj vlastite pogibelji'  je ekstremno kritičan prema društvu u kojem živimo, društvu ispremreženom sitnijim ili krupnijim interesima, da baš ne napišem ono ofucano 'korumpiranom', a poučno završava na jedini mogući način – apsolutno ništa se promijeniti ne može, i svaki pokušaj mijenjanja uspostavljenih odnosa završit će katastrofalno za onog naivca koji išta pokuša mijenjati. Valja tek imati dovoljno hrabrosti da se spasi vlastiti identitet, gotovo pa goli život. Nije sve crno, pogotovo nije sve bijelo, živimo u sivilu. U sivoj zoni. Možemo birati samo nijansu sive kojom smo obojeni. Vrlo efektno pisanje kombiniranjem formi romana i drame naglašava dinamiku, uz opasku da je onaj dio u formi romana pisan u prvom licu jednine, ali – iz ženske perspektive. Neobično, zgodno, zanimljivo, pa i hrabro. Drugačiji smo, jbg, koji to muškarac može ustvrditi da zna što se događa u glavi vlastite životne partnerice?! A u ostalih, ugrubo, četiri milijarde ženskih glava na planeti?! 'Slučaj vlastite pogibelji' već je postavljen na scenu, i to u varaždinskom HNK (uz pohvale), baš kao što je bio slučaj i s njegovim prethodnim romanima, 'Črna mati zemla' i 'Ciganin, ali najljepši'. Znam da je tek zgotovio roman, ali jedva čekam idući... Bio sam toliko oduševljen nakon trećine pročitanog da sam zvao urednika Krunu Lokotara – čiji sam mobitel davnih dana memorirao - 'e, buraz, frajer piše maestralno', 'i, sad? muči te nesanica, hoćeš odmah pročitati do kraja?', 'ne, imam obrnuti pristup... kad naiđem na ovakvo štivo, odgađam završetak kako ne bih brzo stigao do kraja, kao u seksu'.

Pa vi buljite u tv i mobitel ako vam se bulji. Ali kažem vam da se oko vas, jako blizu, nude puno izazovnije stvari. A ako ste zgotovili ovaj tekst – čestitke. Na dobrom ste putu, napravili ste prvi korak prema izlasku iz osobnog bermudskog trokuta.


Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.