Možda si to više puta nismo htjeli priznati, ali od kraja prošle godine nitko ne bi trebao imati sumnje: bolje je da se Johnny Štulić, taj najsvjetliji meteor na nebu hrvatskog glazbenog novog vala i šire, nikad ne vrati iz dobrovoljne emigracije u nizozemskom domu svoje nizozemske supruge. Još bolje, da svoj egzil nastavi živjeti u tišini. Jer više nema što reći, a i to što kaže samo podriva (opravdani) glazbeni mitski status Azre u Hrvata i ostalih naroda na brdovitom Balkanu.

Iako u rijetkim izjavama za medije ne propušta reći kako ga nije briga ni za slavu, ni za prošlost, ni za svijet i publiku koji je davno ostavio iza sebe, Štulić će se svako toliko obratiti istoj toj publici i svijetu za koji ne mari novom glazbom i bezuspješno „pisati“ novu povijest obradom vlastitih pjesama iz vremena kad mu se s pravom tepalo da za hrvatski rock'n'roll znači koliko Krleža znači za hrvatsku književnost.

Naime, u zadnjim danima 2021. bivši je frontmen Azre na svom YouTube kanalu „Petrović Petar“ preko kojeg najčešće komunicira sa svijetom, objavio dvostruki album „Splet“, otužnu kolekciju od 21 pjesme, još jedno temeljito unakazivanje vlastite reputacije i bespotrebno pokazivanje autorske nemoći. Još jedno, jer je prije nekih devet godina učinio isto s „albumom“ „Gozba“, također objavljenom samo preko Youtubea. Valjda iz svijesti da je Štulić ipak zadužio zauvijek hrvatski rock, i da je rana Azra s vremenom postala više od općeg mjesta hrvatske pop kulture, rijetko tko je to javno htio nazvati pravim imenom – da je riječ o teškom amaterizmu i produktu uma nekad velikog autora koji živi u iluziji da je tek sad vrhunski umjetnik. Iako je upravo obrnuto. Johnny Štulić je bio, sad više nije.

Okretanje istog obrasca balkanskog melosa pomiješanog besmislenim solažama slušamo još tamo od vremena njegovog otklizavanja u profani i plitki etno-rock na „Između krajnosti“, a slično je i s upornim inzistiranjem da neke pjesme pjeva na engleskom tragikomične dikcije. Posebno je pak iritantno prepjevavanje vlastite prošlosti odnosno ponovno snimanje stvari iz vremena njegovih neponovljivih kreativnih vrhunaca. Nove verzije „Poziva na ples“, „Obrati pažnju na posljednju stvar“, „Ne reci mi dvaput“, „Nemoj po glavi druže plavi“, koja se iz originalne adrenalinske bombe ovdje ispuhala u kilavi gipsy swing  dodatno „zagroteskiran“ pretencioznim solažama, teško je nazvati drugačije od grubog skrnavljenja jedne vrijedne glazbene ostavštine. Iako će, dakako, Štulić reći da je sve to samo njegovo, njegovi rani radovi postali su dio kolektivne svijesti, zajednička emotivna imovina na koju pravo imaju pravo polagati svi. Ako je tako, onda imamo i puno pravo biti uvrijeđeni ovim kasapljenjem Azrinih pjesama, pa makar to kasapljenje došlo i od samog originalnog autora.

Nije tajna da je Štulić od prvog dana kad je dobio priliku da uđe u studio bio nezadovoljan onim što je iz njega izašlo. Poznata je priča, kako glave prepune pjesama, nestrpljiv da snimi prvi album, nije htio pričekati željenog Huseina Hasanefendića Husa dva tjedna da bude slobodan i producira prvi album Azre, pa je u studio uletio s Dragom Mlinarecom. Na kraju je bio strašno razočaran rezultatom, a album je ionako čekao izlazak još mjesecima jer je baš tih dana umro Tito pa je sve s prizvukom zabave čamilo u skladištima.

Kad je napokon izašao, tadašnja kritika je kratkovidno – među njima i bardovi pisane riječi moderne glazbe Dražen Vrdoljak i Darko Glavan – pokopala album upirući prst u tehničku stranu priče, propustivši onu bitniju, sadržajnu. Danas je teže za shvatiti kako djelo s antologijskim pjesmama kao što su „Jablan“, „Teško vrijeme“, „Tople usne žene“, „Gracija“, „Marina“, „Iggy Pop“ ili „Obrati pažnju na posljednju stvar“ netko može proglasiti mediokritetskim. Štulić je navodnu krivnju svalio na Mlinareca i čim je album bio vani na sva ga usta vrijeđao da mu je uništio album „flah“ zvukom. U javnosti je pričao kako je album bez veze i da ništa ne valja. Bio je to jedinstveni slučaj da netko postane zvijezda s takvom vrstom nesvjesno negativnog PR-a, javnog blaćenja vlastitog djela. Kao i u mnogim drugim slučajevima kasnije, Štulić je zapravo bio u krivu. Iz današnje perspektive, prvi album Azre je sazrio lijepo, zvuči izvanvremenski, a Mlinarčeva produkcija je na neki način u pravoj mjeri pripitomila i oplemenila Štulićevu sirovost i učinila je prihvatljiviju masama. Vrijeme će pokazati da bi i bez prvog albuma Azra postala velika, jer su uslijedila remek-djela „Sunčana strana ulice“ i „Filigranski pločnici“ koje je Johnny sam producirao, ali prvi album je – takav kakav je –  postao hit, širom otvorio mnoga vrata i omogućio Štuliću da bude još beskompromisniji. Posebno se tu misli na sve političniji ton njegovih pjesama. Zagrebačka novovalna scena je bila izrazito eskapistička, Johnny Štulić je nasuprot tom standardu bio kroničar tmurne svakodnevice i kroz svoje se pjesme nametnuo kao neupitno najoštriji kritičar sistema među glazbenicima. On nije bio njegov neprijatelj, njegovi stavovi i tada i kasnije sugerirali su da je bio i za socijalizam i za Jugoslaviju kao tvorevinu više naroda, bio je benevolentan i bit njegove kritike nije bilo rušenje, već popravljanje sistema. S druge strane, bio je dovoljno dvosmislen i spretan s riječima da ga se nikad nije moglo proglasiti narodnim neprijateljem. To mu se djelomično, posebno u Hrvatskoj zapravo događa zadnjih 30 godina gdje političko jugoslavenstvo kojem je na neki način ostao vjeran, jednostavno nije društveno prihvatljivo, iako se taj narativ zapravo kosi s demokracijom i slobodom mišljenja u koje se kunemo.

Otkad je bos s gitarom pod rukom kao student sociologije po centru Zagreba gnjavio svakog tko bi ga želio poslušati, pa onda kad je mogao pisati vlastita pravila kao glazbena zvijezda i jedno vrijeme najveći porezni obveznik u Hrvatskoj, do situacije kad je otišao u egzil, Branimir Johnny Štulić je u jednom ostao dosljedan. U inzistiranju da je sve što je dobro postigao u životu rezultat njegova genija, a za sve loše krivi su drugi. O toj konstanti ne treba trošiti previše riječi. Zlatno je pravilo da kad netko inzistira da je on jedini pametan i ispravan, a svi oko njega glupi i u krivu, takvu osobu je najbolje zaobilaziti u širokom luku. A upravo to Johnny radi, nema dobru riječ ni za koga. Bivši bliski suradnici, kolege, diskografske kuće, publika, mediji, svi su oni inferiorni, nevažni, pokvareni ili glupi ili sve to zajedno. Osim njega. Nije on srušio Jugoslaviju pa sad nema državljanstva i putovnice, to je učinio netko drugi. Nije on kriv što je nestalo Jugotona, pa su mu ovi „lopovi“ iz Croatia Recordsa ukrali novac od reizdanja njegovih albuma…Doduše, ovdje situacija nije crno-bijela, u Croatia Records tvrde da je Štulić za izvođačka prava i snimke isplaćen odavno, da mu pripada samo dio od autorskih prava, dok Štulić smatra da ima pravo na sve. Croatia Records mu je u to ime nudila odštetu retroaktivno, on je odbio jer, po zadnjim izjavama smatra, da je oštećen za milijardu eura! Razuman čovjek bi sjeo za stol, uzeo što se nudi za ono prije, i pokušao dogovoriti fer odnos pri prodaji njegove glazbe ubuduće.

Ali, Štulić i razum sve teže idu u istu rečenicu. Rezultat? Novih reizdanja Azre nema još od 2003. godine kad je Croatia Recordsom šefovao Miroslav Škoro, a glad publike za prva četiri albuma Azre je velika. Koliko velika? Toliko da se bolje očuvana izdanja „Azra“, „Sunčana strana ulice“, „Filigranski pločnici“ i „Ravno do dna“ na gramofonskoj ploči prodaju preko oglasa po tisuću kuna komad.

Da se vratimo na temu. Azre i sve što se dogodilo s njom i oko nje onako kako se dogodilo, ne bi bilo da nije bilo Jugotonovog urednika Siniše Škarice i njegovog vizionarstva, Poleta koji je dizao famu oko njih, Husa koji je gurao i uzimao Johnnyja pod svoje, basista Miše Hrnjaka i bubnjara Borisa Leinera čiji je doprinos zvuku Azre enorman…Možda je ne bi bilo onakve kakvu je znamo preko gramofonskih ploča i kazeta da jedne hladne večeri početkom 1978. godine u Studentskom koncertu nije vidio kako to rade Pankrti i shvatio da mora nešto promijeniti kako bi bio u dosluhu s vremenom. „Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte…“, napola ironično, napola u zbilji prepričao je u stihu svog prvog velikog hita „Balkan“ Johnny Štulić taj događaj koji je otvorio oči mnogim budućim novovalnim zagrebačkim prvacima.

Ima sociopatska crta u tome kako Štulić nije u stanju pojmiti da je objektivno, po sudu i kritike i publike, bio najbolji kad je njegova genijalna kreativna glava bila korigirana ili moderirana kontekstom vremena, duhom Zagreba krajem 70-ih ili ljudima koji su se vrtjeli u njegovoj orbiti u to doba. Što je više ignorirao svijet oko sebe, njegova umjetnost je postajala sve manje uvjerljiva. Zapravo, Štulić se nije gasio polako, pad je bio brz i nepovratan, Azrin (i njegov) posljednji album koji nešto vrijedi je podcijenjeno „Krivo srastanje“ iz 1984. godine. Mračan, dubokouman, od uvodne britke „3N“ što neodoljivo podsjeća na „Know Your Rights“ The Clasha do zaključne delikatne balade „Flash“ zlokobne atmosfere, ovaj album zaslužuje istaknutije mjesto u Azrinoj i hrvatskoj diskografiji. Uslijedio je nerazumni pokušaj proboja na strano tržište i besmisleni trostruki album na engleskom „It Ain't Like in the Movies At All“, pa onda povratak domaćem tržištu s albumom „Između krajnosti“ kojem bi primjereniji naziv bio „Seljačka rapsodija“.  

Branimir Štulić nije ni prvi ni zadnji koji se okrenuo etno zvukovima, učinila je to i najveća rock zvijezda s ovih prostora Goran Bregović sa svojim Bijelim dugmetom negdje u isto vrijeme, ali s ipak malo više stila. Uostalom „pastirskom“ rokeru iz Bosne naslanjanje na narodnjake po defaultu je pristajalo bolje nego prvoborcu novog vala sa zagrebačkog asfalta. Johnnyjeva fascinacija etnom urezana na ploče kasnih izdanja Azre i solo karijere bila je i ostala nekako odiozna. U slučaju pak novog diskografskog pokušaja ovog čudnog svata njegove riječi iz naslova Azrine kultne pjesme „Ravno do dna“, poprimaju sasvim drugačije značenje. Stoga, topla preporuka. Ne kvarite si sliku novovalnog junaka i ne gadite si glazbeni opus uz koji ste (možda) odrasli recentnom glazbom i mudrostima Johnnyja Štulića. Pametnije se nanovo vraćati onome što će zauvijek ostati isto; genijalnim albumima Azre s početka 80-ih godina.

Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.