Hrvati su po novom ludi za koncertima. I to ne samo onim narodnjačkim

Puno je tinte krajem prošle godine potrošeno na raščlanjivanje i traženje uzroka kako je moguće da jedna glazbenica iz istočnog susjedstva, gotovo anonimna jer je se u hrvatskim mainstream medijima nije moglo vidjeti ni čuti, može rasprodati pet Arena. Razvijale su se i teorije zavjere, čak se i u jednoj navodno visoko intelektualnoj emisiji kao što je „Peti dan“ na HTV-u moglo čuti kako njen uspjeh u Zagrebu ima geopolitičku pozadinu. Kao da Srbija vodi nekakav hibridni rat protiv Hrvatske i ovakvim „kulturnim“ utjecajima perfidno kolonizira Hrvatsku preko Aleksandre Prijović, kako se ta srbijanska zvijezda zove. 

Kaj god, traženje dubljeg značenja ili neke planirane agende, napose one političke, ćorav je tu, da ne kažemo smiješan posao. Kad se sve zbroji i oduzme, s obzirom da je prilično skupu kartu kupilo oko 80 tisuća ljudi u tih pet dana minulog prosinca, ne može se zaključiti ništa drugo osim da Zagreb i Hrvatska 21. stoljeća jednostavno vole narodnjake. I to ih vole natprosječno, čak i u odnosu na postojbinu turbo folka, pop folka, trap cajki, kako god zvali taj hibrid moderne pop produkcije i narodnjaka umotanih u plitke stihove „za dušu“.  Naime, u okviru svoje balkanske turneje Prijovićka je prodala više ulaznica u Zagrebu negoli na svom terenu, u dvostruko većem Beogradu. I dok će vjerojatno njen zagrebački niz u Areni vjerojatno ostati rekord za sva vremena, kao spomenik jednom kolektivnom posrnuću po pitanju dobrog ukusa, srbijanska metropola se može podičiti s malo višim masovnim glazbenim ukusom – tamo rekord drži veteran pristojne pop glazbe Zdravko Čolić koji je beogradsku Arenu (nešto veću od zagrebačke), rasprodao šest dana zaredom. Mala je satisfakcija Zagrebu i Hrvatskoj što famoznih „pet Arena“ neće biti zauvijek upisano kao najposjećeniji nastup s plaćenim ulaznicama u hrvatskoj metropoli ikad. Taj rekord i dalje pripada irskim rockerima U2 koji su dva dana zaredom u kolovozu 2009. na Maksimir privukli 120 tisuća ljudi.   

Što je tu je. Iako su mnogi komentatori, i oni profesionalni i oni frustrirani entuzijasti što besplatno i strasno prolijevaju žuč po društvenim mrežama cijelu stvar doživjeli kao kataklizmu, Zagreb poslije pet koncerata Aleksandre Prijović nije progutala zemlja, samo smo naučili nešto novo o svijetu oko nas i sebi samima. Između ostalog da „Zagreb 21. stoljeća“ u ovom kontekstu ne mora nužno biti posljedica nekog kulturološkog zastranjenja ili krivog odgoja iako ima i toga. Zagrepčani se rađaju, ali i slijevaju u gomilama u njega kao formirani ljudi sa vrlo različitim kulturološkim zaleđem. I u velikoj većini ne dolaze u Zagreb radi kulturnog uzdizanja, zato jer ih je u njihovim vukojebinama smetao zvuk harmonika ili gusli. Došli su zaraditi ili oploditi novac, radi egzistencije, a „kulturu“ su ponijeli sa sobom, nešto kao blato na cipelama. Kad se stvorila kritična masa ljudi u gradovima koji su htjeli „seljačku“ zabavu u klubovima, kad su k tomu masovni ukus prestali moderirati urednici u nacionalnim novinama, radijima i televizijama, a stvar u ruke uzele društvene mreže na kojima kriterije određuju mediokriteti ako ne i potpuni kreteni, glazba koja je u prijeratnim vremenima smatrana šundom i bila u javnosti rezervirana za zabave u domovima JNA, vatrogasnim zabavama i seoskim svadbama, dobila je pravo građanstva na gradskom asfaltu. Dapače, postala trendovska „in“ stvar. 

Ali, trend je i nešto drugo što je nekako prošlo ispod radara u vrijeme kad su o fenomenu Prijović raspravljali svi, od piljarica na placu do akademika na televiziji. Ako se namnožila narodnjačka publika koja je spremna puniti dvorane po cijeni ulaznice od 30 pa naviše eura, usudili bi se reći da u istom tom „Zagrebu 21. stoljeća“ u posljednje vrijeme nikad nije bilo više ljudi koji pohode rock (u najširem smislu te riječi) koncerte. Istina, da mi je netko prije par godina rekao da će netko gotovo nepoznat u hrvatskom medijskom prostoru s cajkom napuniti pet zagrebačkih Arena odgovorio bih mu da je lud, ali isto bi odgovorio i na prognozu da će jedan Goran Bare s Majkama ili Urban ikad napuniti Arenu. A jesu. Majke su usred dominacije rock glazbe nakon Domovinskog rata i svoje najveće popularnosti punile eventualno malu dvoranu Doma sportova, a Urban je u vrijeme svog najboljeg i najhitoidnijeg albuma „Žena dijete“ s kraja 90-ih bio klupska atrakcija. I nije tome kraj. Diva naše pop glazbene scene Josipa Lisac nikad nije punila velike dvorane, sad su ulaznice za skorašnji koncert u Domu sportova rasprodane mjesec dana unaprijed. Ovih je dana objavljeno da su američki stoner rockeri Queens Of The Stone Age – koji su u Zagrebu već nastupali više puta  - rasprodali kapacitet Šalate, iako će se koncert održati tek krajem srpnja! Organizatorima nije preostalo ništa nego da dodaju još jedan datum. Ni dva dana kasnije stiže vijest da je i teksaški trio neobičnog imena i Khruangbin i još neobičnijeg glazbenog izričaja napravio to isto na istom mjestu sedam mjeseci prije koncerta. 

Stvari su eksplodirale i na razini klupske alternativne scene. Tako je vlasnik jednog od najboljih rock albuma oz prošle godine Antun Aleksa alias IDEM nadmašio sva očekivanja i mjesec dana unaprijed rasprodao prostor Vintage Industrial kluba, pa onda i dodatni termin u Močvari. U publici su dominirali klinci ispod i oko 20 godina. Ovo je samo par svježih primjera, a bit će ih još. Nešto se generalno mijenja.  

Je li u pitanju glad za masovnim okupljanjima nakon pandemije, je li standard viši, jesu li koncerti općenito postali ultimativna kolektivna zabava…, ostaje nejasno. Jedno je jasno, Hrvati vole ići na koncerte više nego ikad. I to ne samo na one „narodnjačke“.


Za Ford piše Tihomir Ivka

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.