Ide vrijeme, čini se kao da stoji zbog pandemije i ostalih užasa, a zapravo ide. Ova 2022. koju još nismo navikli pravilno ni napisati, počela je s tako nepodnošljivo puno bolesnih od toga novog virusa. Gotovo svi oko nas su nam bolesni ili su skoro bili bolesni ili su im bolesni mnogi u obitelji. Virus se ne predaje, najavljuju se i novi sojevi,a govore da bi omikron mogao  biti i kraj borbe. Ali nitko zapravo ništa pouzdano ne zna pa ćemo sad testirati školsku djecu.  U međuvremenu smo prvi po tjednoj smrtnosti u svijetu.

Za to vrijeme, Zagreb je siv, umoran i djeluje napušteno dok svaki dan čujemo  neku novu priču očajnika koji je izgubio nadu da će se vratiti u svoj dom. Dobro; čuli smo i sjajne priče o spektakularnoj obnovi zgrade u u kojoj živi i najbliži suradnik vrhovnog državnog šefa, ali je to nevažno za ovu priču. Osjećaj nemoći i nepravde međutim,  važan je za svaku priču.

A mi smo 15. siječnja proslavili tj. registrirali 30 godina od međunarodnog priznanja RH. Trebali smo svečano i službeno obilježiti taj datum ali nismo. Velika i važna obljetnica prošla je u tišini što zbog korone što zbog podataka o popisu stanovništva koji je upravo u to vrijeme objavljen. Pa se otkrilo da smo se u 10 godina smanjili za gotovo 400 tisuća ljudi. A ništa opasnije za državu i društvo od smanjivanja stanovništva jer što je država ako to nisu ljudi. Mnogi su u tih deset proteklih godina otišli iz te države razočarani, mnogi su umrli a premnogi se nisu rodili.

A baš tih dana kad smo se i vidljivo smanjili, postalo je jasno da je obnova potresom stradalih područja zapravo nepostojeća i da država nije bila u stanju sagraditi ni jednu novu kuću. Godinu dana od potresa na Banovini i gotovo dvije godine od zagrebačkog potresa država se pokazala nemoćnom pa učinila nije ništa a mnogi privatni donatori, dobri i pametni ljudi, jesu.

Poražavajući podaci  o potpunom potonuću obnove bili su opravdan razlog za bijes onoga koji je opravdano, politički, po svim zapovjednim odgovornostima, najodgovorniji. Kao što bi bio najzaslužniji da je obnova u punom zamahu i da nam ne prijeti, kao što već prijeti, vraćanje većine od tih famoznih 5 milijardi kn koje smo dobili iz Fonda solidarnosti EU da si pomognemo nakon potresa. Ali, zanimljivo; nije on bijesan na one koji nisu ništa radili jer su nesposobni i lijeni i baš ih briga, nego na one koji se usude govoriti da obnove nema jer je nema. U pomoć je priskočila i potpredsjednica Europske komisije zadužena za demogafiju i demokraciju inače iz divnog Dubrovnika pa je rekla, opravdavajući nerad, da "nije ni Rim izgrađen za jedan dan". Je, točno je to, pa i nije. A ni Pompeji nisu obnovljeni, ako ćemo iskreno.

Ali smo onda čuli da su svi koji gledaju svojim očima pa kažu da obnove nema, zapravo destruktivci koji razaraju, kako reče glavni šef, "demontiraju" državu. I da to rade po salama principu, režući polako jednu po jednu šnite salame koja zapravo predstavlja vlast. Ostalo je otvoreno pitanje zašto baš salama simbolizira vlast, zašto to možebitno ne bi bio kulen ili kulenova seka i koja se vrsta salame može razmatrati kad se razmatraju svi ti razni oblici destruiranja države.

Dogodilo se u međuvremenu da su kao neprijatelji države privedeni i zatvoreni i neki koji bi, simbolično, prijetili glavnom šefu jajima. Ne baš svježim jajima. I bila je to potvrda tog najnovijeg prehrambenog podrivanja države. Nakon nezadovoljstva šefa Vlade činjenicom što nismo dovoljno pažljivo pratili njegov nastup na javnoj televiziji čiji je donedavni šef pritvoren nedavno, shvatili smo da smo jednostavno nedovoljno pažljivi i koncentrirani i da nam je još i dobro kakvi smo.

U međuvremenu, javila se još jedna zviždačica, žena koja se ne boji govoriti, ovaj put iz Državnih nekretnina. Ona prije bila je iz tvrtke u Kutini. Žene govore i neustrašive su. Ali je to već za neku novu priču. Ovu treba zaključiti nevjericom i zdvajanjem nad svim što nas okružuje a najavljuje se i poskupljenje struje i plina. Dobro; hrana poskupljuje iz dana u dan. A guverner, s dosta respektabilnim  bremenom sumnji da sve što je radio i nije bilo baš u skladu s dobrim običajima i moralom, poručio nam je da ako nam je negdje skupo kupovati, nek' si kupujemo tamo gdje nam je jeftinije.  A ako nam je i tamo skuplje gdje smo mislili da nam je jeftinije tko nam je kriv. Jer on može gdje god hoće.

Građani i građanke sve gledaju i slušaju u očekivanju proljeća, gotovo već potpuno ravnodušni.

Za Ford piše Jadranka Kosor

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.