On je ustao i otišao. Ustao i odšetao. Pobjegao. Zbrisao. Odmaglio. Sakrio se. Onaj kojeg njegovi suradnici u tajnim črčkarijama po sms-ovima koji su sve poznatiji javnosti, od milja zovu Hefe a još više od milja AP ili samo jednostavno, prisno, onako obiteljski, Andrej. To se zbilo kad je kao (!) ujedinjena opozicija tražila kao (!) opoziv aktualnog predsjednika Vlade RH a njegovi iz njegove stranke i njegove saborske većine branili ga i lijepim pisanim štivom koje su, osobito zastupnice, tronuto i uzbuđeno čitale. Jer je on njima njihov idol, zvijezda vodilja i uzor. On je njegovima svjetionik u tmini, nepogrešivi vođa, autoritet i sve. Najpametniji i najljepši dok je Hefe. Kad više  ne bude šef, zaklinjat će se da ga skoro pa i nisu poznavali, većina njih. Jer su oni prvaci političkog svijeta u političkom prekobicavanju, u mijenjanju stajališta i napuštanju vrijednosti. Stajališta i vrijednosti.

I zato; jer mu je ta rasprava o njemu samome, rasprava u kojoj ga ipak nisu svi hvalili i nazivali vizionarom i najuspješnijim premijerom u prošlosti i budućnosti, dojadila, on je jednostavno odšetao. Iako mu je dužnost bila da ostane jer se tražio njegov opoziv, smjena i odlazak pa je morao tamo sjediti od početka do kraja, uz mineralnu i običnu vodu, unatoč tome što je dosadna oporba zvocala i kritizirala. Tako je to, odnosno tako bi to trebalo biti kad bi se poštovao Ustav Republike Hrvatske koji jasno govori kako vlada odgovara Saboru i predsjednik vlade odgovara Saboru jednostavno zato što se vlada bira u Saboru pa se onda tamo bira i  predsjednik vlade. Svake vlade.

I tako; AP je otišao, polaganim korakom napuštajući zastupnike u žaru međusobne borbe i blatu uvreda,  jer on je tamo mogao i može što hoće i svi to uzimaju zdravo za gotovo, ali to nije tema ovoga štiva i ove priče o opozivu predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Tema su ove priče i ovoga štiva oni koji su ga htjeli opozvati, oni koji su uglazbljeni u tzv. ujedinjenu oporbu, potpisali i tražili da se u Hrvatskom saboru provede rasprava o tome kako AP mora otići i kako za njegov odlazak postoji najmanje milijun razloga. Naravno da su i oni koji su formalno tražili odlazak najmoćnijeg, ali i građani kojima je sve to dojadilo, dobro znali da od smjene i opoziva neće biti ništa. Jer se AP uvijek hvali većinom koja  je, kako reče jedan njegov partner rejting čije stranke je ispod jedan posto, "k'o armirani beton". Naravno, notorna je stvar da je opozicija opozicija zato što nema 76 ruku u Saboru jer je 76 ruku većina od 151 koliko zastupnika i zastupnica prima plaću poreznih obveznika. 

Ali; ako vladajući imaju 76 ili 77 glasova s prebjezima poput Hrelje ili Zekanovića, ostatak do 151 su zastupnici opozicije. Dakle njih 75 ili 74. Oni imaju pravo tražiti opoziv premijera, imaju pravo ukazati na korupciju, nerad, neprovođenje reformi, ali kad dođe stani pani, dakle do glasanja, onda je njihova ustavna i zakonska dužnost doći u Sabor, na svoje radno mjesto, izjasniti se tj. glasati kao što im je uvijek dužnost biti u Saboru glasati i raspravljati. Ne zato što se radilo o opozivu premijera ili zato što bi, kao opozicija, mogli dosegnuti 76 glasova koliko je potrebno da se smijeni AP nego zato da pokažu kako su ozbiljno mislili kad su tražili da ode i da ih ima. To, da ih ima.  To je najvažnija poruka. Tj. to je trebala biti najvažnija politička poruka opozicije.

Tako se oduvijek radilo u demokratskom svijetu, u sustavu parlamentarne demokracije, tamo, kako već rekoh, gdje vlada, svaka vlada, odgovara parlamentu. 

No, na glasanju o tome treba li AP kojeg njegovi od milja u porukama zovu Hefe, jedan se iz opozicije izjasnio kao neutralan a to je isto kao da se priklonio vladajućima u glasanju, a 17 zastupnika opozicije jednostavno nije došlo na glasanje. Nisu došli u Sabor. Nisu došli na svoje radno mjesto. I to onda kad se prvi puta glasalo o povjerenju nedodirljivom AP kojeg njegovi zovu vizionarom i najboljim ikada na ovim prostorom i šire. 

Dakle; tzv. ujedinjena opozicija koja je tražila smjenu premijera nije se znala i nije se mogla ujediniti u najvažnijem: da svi zastupnici dođu na posao za koji su plaćeni i da, ako su to već tražili, glasaju za opoziv predsjednika Vlade onog petka u Saboru kad se o tome glasalo. Sedamnaest dakle, zastupnika i zastupnica opozicije, nisu došli raditi i nisu obavili najvažnije što u četiri godine moraju obavljati, a to je glasati i javno pokazati na kojoj su i na čijoj su strani i kakva su im stajališta o zakonima i Ustavu. I što su im i kakve su im vrijednosti za koje se zalažu i od kojih ne bi odustali ni pod koji cijenu. Ali se pokazalo da u hrvatskoj politici sve  ima svoju cijenu.

Od tih smo sedamnaest kukavnih  kukavica svega i svačega poslije čuli, svakakvih naknadnih izmotavanja i smiješnih objašnjenja. Iako je svakom političkom slijepcu jasno o čemu se tu radi i što se tu zbilo. Tih sedamnaest se sklonilo u zavjetrinu nezamjeranja i neisticanja, zlu ne trebalo i ne daj Bože da zatreba i jer je općepoznato da se nije bosti s rogatima i da nije uputno zamjerati se  onima koji su na vlasti pa se nikad ne zna, je li.

Računali su kukavni da će proći nezapaženo i da će poslije izmotavanja tipa "bila sam na važnom putovanju u inozemstvu" ili sličnih političkih smicalica, biti dovoljno za nahraniti zatucano političko biračko stado.

Ali, eto, mi računamo pa računamo. Pa je oporbenih zastupnika trebalo biti 74 ili 75 a ne 56 koliko ih se pojavilo na glasanju o točki dnevnog reda koju su sami tražili. Glupavi komentari koje čujemo od takvih zastupnika i od nekih "medijskih djelatnika" kako je to jalov posao jer AP ima većinu, bezobrazno okreću teze pa bi se moglo zaključiti da je oporba u Hrvatskoj nepotrebna jer nema većinu i da onda oporbeni političari u Saboru ne bi trebali ni govoriti ni glasati jer je vlast nepromjenjiva. Zaziva se zajedništvo a zajedništvo u demokratskom društvu nikako ne znači jednoumlje a još manje jednostranačje. A smisao postojanja opozicije u demokratskim društvima je da puše za vrat vladajućima, tjerajući ih uvijek da rade bolje, da budu pametniji i pošteniji. Opozicija ne postoji u demokratskom svijetu da bi šutjela i heklala u parlamentu, nego da bude glasna i konstruktivna, predstavljajući ideje i želje onih koji su ih tamo birali. Jer vladajući, osobito AP, s opozicijom često brišu politički pod zanemarujući činjenicu da je i za njih netko glasao i birao ih kao najpoželjnije.

I naravno, jer smo sve to već vidjeli i preživjeli, jasno je da se među tih sedamnaest oporbenih zastupnica i zastupnika kriju novi mali spavači koji su spremni skočiti pod tračnice ako u bilo kakvom zavoju zaprijeti mogućnost da vladajući vlak isklizne iz istih. To smo već vidjeli kad su Vrdoljak i dio HNS-a pretrčali iz zagrljaja s SDP-om u zagrljaj HDZ-a. Jer je SDP, s kojim su išli na izbore, ostao u opoziciji a HDZ po kojem su žestoko pljuvali u kampanji, postao je vlast.

S takvima je i obranjen AP u Hrvatskom saboru. Spašavao ga je od opoziva i izvjesni Zekanović koji je ne tako davno tog istog AP nazivao "patološkim lažljivcem" i "hodajućom sotonom". Pa se preobratio, a AP ga prigrlio kao najrođenijeg.  

Bili su to opet dani u hrvatskoj politici zbog kojih više od 72 posto hrvatskih građana misli da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru i zbog kojih većina čestitih ljudi smatra da je politika prljav i nečastan posao a političari cirkusanti i prevaranti. Idemo dalje, kako bi rekao jedan bivši. Idemo dolje, kaže autorica.

 
Za Ford piše Jadranka Kosor

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.