„Podrazumijeva se da bude bez veze i loše. I što je gore, to je zabavnije“. Možda je najpreciznije ovako ukratko Euroviziju 1997. godine opisao Sir Terry Wogan, dugogodišnji radijski i TV voditelj uglednog BBC-a, čovjek koji je za Britance prenosio ovo glazbeno natjecanje od 1971. do 2008. s dozom specifičnog engleskog humora. 

Eurovizija je prije svega desetljećima važila za nevažno međudržavno glazbeno natjecanje, počesto debitanata ili manje poznatih izvođača čak i na domaćim terenima. Popularnim glazbenicima je valjda bilo ispod časti izlagati svoju reputaciju bodovanju tamo nekakvim nacionalnim žirijima. Bez obzira što je i ta objektivno nevažna manifestacija puna vizualnog i glazbenog kiča privlačila (i privlači) stotine milijuna gledatelja, zvijezde su se odnosile (i odnose se) prema Euroviziji kao prema nekakvoj muzičkoj paraolimpijadi. 

Empirijski provjereno znamo da pobjeda na Euroviziji u gro slučajeva nije značila internacionalnu popularnost ni na kraće staze, a kamoli na duže. Iznimke koje potvrđuju pravilo da je Eurovizija spektakl za brzi zaborav su jedino švedska ABBA kojoj je pobjeda s nezaboravnom pjesmom „Waterloo“  bila prva stepenica do nevjerojatno uspješne karijere i statusa jedne od najvećih pop grupa svih vremena, i Celine Dion koja je iz nekog razloga 1988. nastupila za Švicarsku i pobijedila. No, ona ionako ne spada u ovu priču jer je s Švicarskom (odnosno frankofonskim kantonima), dijeli tek jezik, ona je rođena Kanađanka. 

U ovim krajevima nismo na Euroviziju gledali kao na neku lakonotnu trivijaliju do 1990. godine kad smo je napokon i ugostili u Zagrebu, što će reći da je zadarska skupina Riva pobijedila godinu prije pod zastavom Jugoslavije. Ovdje je to bila velika stvar, jer je donosila nešto zapadnjačkog glamura i šarenila u našu nešto sivlju socijalističku svakodnevicu. Eurovizija je bila i pitanje prestiža,  još jedna točka distinkcije između nas i ostalih zemalja istočnog bloka jer smo mi na natjecanju prisutni od davne 1961., a ovi iza željezne zavjese tek otkad su se oslobodili okova komunizma i počeli uživati u raju zemaljskom demokracije i kapitalizma. To proširivanje natjecanja od sredine 90-ih i početka 2000-ih nekako je koincidiralo s našim sve slabijim snalaženjem i posljedično sve većim neuspjesima, koji bi se u posljednjih desetak godina mogli nazvati i slobodnim padom. Naime, redovno nam je problem uopće ući u finalnu večer, a kamoli se ugurati među deset najboljih u finalu. Ovo prvo zadnji je uspio Jacques Houdek prije šest godina, a među deset se zadnji predstavnik Hrvatske ugurao davne 2004. godine. Bio je to zaboravljeni Ivan Mikulić s jednako zaboravljenom baladom „You Are The Only One“. To tonjenje se događalo bez obzira što se u pravilu za pjesme glasalo po regionalnom ključu, a fala bogu nas bivših, sad nezavisnih „jugovića“ ima ko mrava, pa hrpu glasova skupljamo od žirija iz iz bivših YU republika, a jednako tako i dajemo. Problem je u tome što nam – za razliku od već dugo uspješnije Slovenije, BiH i posebno Srbije – nam bodove uglavnom više ne daje nitko drugi.  

Pokušavali smo svašta, da bira stručni žiri, da bira publika, preko pozivnica, diskrecijskom ocjenom pozivali skladatelje i izvođače u traženju bila eurovizijske publike, slali pjesme na engleskom i na hrvatskom. Ali, na kraju su uglavnom sadržavale klišeje zbog kojih se objektivna javnost zapravo sprda s Eurovizijom, slali smo ili zašećerene balade, pjesme o miru i ljubavi, ili forsirali engleski jezik i etno elemente. Osim što nam pjesme nisu bile pamtljive, nisu bile ni drugačije ni provokativne na bilo koji način. 

A upravo je provokacija (u pozitivnom kontekstu, da netko ne bi nešto krivo pomislio u ovo naše doba cancel kulture), postala legitimna metoda za privlačenje pažnje eurovizijskog auditorija koji glasa online i ćuljenje ušiju nacionalnih žirija. Danas bi se na početku spomenuti Terry Wogan možda zabavljao i više nego u svoje vrijeme jer su na Euroviziji sve češće počeli pojavljivati izvođači drugačije rodne i seksualne orijentacije (žena s gustom crnom bradom Conchita Wurst je čak i pobijedila), jer je između ostalog Eurovizija postala i neka vrsta platforme za iskazivanje raznih političko-nacionalnih stavova, pa se može desiti da na ovoj paradi plitkoće i kiča pobijedi pjesma naziva „1944“, koja govori o protjerivanju krimskih Tatara. Nadalje, jer ima sve više freakova i uz to vezanih ekstravagantnih kreacija, koreografija i scenske pirotehnike. Ima pomaka čak i u glazbenom smislu, tu i tamo naletimo na iskakanja iz tračnica uobičajenih žanrova. Tako su 2011. pobijedili finski metalci Lordi gotove groteskne scenske pojave, a još je u svježem pamćenju pobjeda talijanskih hard rokera Maneskin koji su 2019. svojom pojavom i energičnim nastupom, izgledali poput uljeza na Euroviziji, nešto kao da Black Sabath iz 1975. sviraju na nedjeljnoj misi. 

I sad se nešto provokativno ipak dogodilo i na ovogodišnjoj Dori. Najosebujniji i najbizarniji nastup ne na ovoj nego na svim hrvatskim izlučnim natjecanjima za Euroviziju, onaj Leta 3 u subotu u Opatiji, nekim je čudom postao i pobjednički. Kao da nemamo što izgubiti, pa da probamo i to čudo. Usput, pjesma „Mama ŠČ“ je vjerojatno najneobičniji i ponovno najbizarniji komad glazbe ikad odsviran na Dori. Tekst je možda i na neki način proračunata provokacija. Apstraktan je, ali rijetko tko će ga doživjeti drugačije negoli neku vrstu uvrnute protestne pjesme. Protiv rata je, i protiv Putina. Tko može reći ijednu riječ protiv u trenutku kad teritorijalno najveća europska zemlja mrcvari drugu najveću zemlju u Europi? Da se prašina već podigla internacionalno (a to je nekako najvažnije, zar ne), dovoljno je pogledati društvene mreže gdje su uzduž i poprijeko Europe lome koplja oko hrvatske pjesme na ovogodišnjoj Euroviziji koja će se zbog ratnog stanja umjesto u Ukrajini, ove godine održati u svibnju u postojbini Beatlesa, Liverpoolu. Nešto govori i podatak da je u dva dana nastup Leta 3 na Dori na Youtubeu pogledalo dva milijuna ljudi, a ispod spota je ostavljeno skoro sedam tisuća komentara. Pozitivnih, negativnih, ljutih, duhovitih…ravnodušnih nema. 

Već s tim je cilj na neki način već ostvaren. Pažnja je već zagarantirana, no ostaje da se vidi podrazumijeva li hrvatski hrabri izbor i uspjeh na Euroviziji. Nekako se nameće zaključak da sredine ovdje ne može biti. Let 3 će ili pobijediti u Liverpoolu, ili biti zadnji.

Za Ford piše Tihomir Ivka.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.