Gledao sam nešto dobrih filmova u zadnje vrijeme, i zadao sam sam sebi zadatak da napišem nešto o tome u idućem tekstu. Čekao sam i čekao da na kino repertoar dođe 'Everything everywhere all at once', u želji da tekst bude aktualan i koliko-toliko relevantan, ali nisam dočekao; u tom sam čekanju počeo čitati i knjigu beogradskog glumca Sergeja Trifunovića 'Stovarište', koju mi je – nimalo svečano – uručio u kafiću kazališta 'Kerempuh' poslije igranja predstave 'Voz' (u prijevodu 'Vlak') s kolegom Vojom Brajovićem, pa sam možda i zbog toga počeo pisati prije no što sam na platnu vidio buduću vjerojatnu dobitnicu Oscara Michelle Yeoh kao prvu Azijatkinju kojoj je pripala ta nagrada. Nije mi bilo jasno zbog čega tako mlad čovjek poput Sergeja (50, mislim, nije baš mlad, ali je mlađi od mene punih deset godina...) ima potrebu pisati eseje o vlastitim putešestvijama, nakon pročitane polovice malo mi je jasnije: on je zapravo istresao iz sebe sadržaj da bi mogao u organizam unijeti i procesuirati novi.

Gluma i rock'n'roll izašli su iz njega nakon prvih 50 godina, ni on sam ne zna što će istresti nakon idućih 10, 20, 50... Nepredvidiv i hiperaktivan tip. Dobro piše, uz puno digresija – mahom iz pop kulture – o ljudima, mjestima i situacijama koje su mi poznate, pa mi je (i) zbog toga zanimljivo čitati. Mislim, nije Franzen, čija sam 'Raskršća' oduševljen progutao, ali može biti Houllebecq, čiji sam se posljednji roman 'Uništiti!' razočaran jedva natjerao zgotoviti.

Dobro, natrag na film. Ajd, krenuo sam na te Oscare, makar je veliko pitanje koliko oni uopće znače za gledatelje ili potencijalne gledatelje. Toliko je fantastičnih filmova – koji su svoju kvaltetu dokazali ostajanjem u kolektivnoj memoriji – ostalo zakinuto ili čak  ignorirano kod dodjela Oscara da  čvrsto stojim iza prethodne teze. 'Psiho', 'Shining', 'Raging bull', 'Fargo', 'Heat', 'ET', 'Tootsie' , 'Pijanist' i još mnogi drugi filmovi bili su pobijeđeni, 'ili 'pobijeđeni', od inferiornijih. A u posljednje vrijeme kao da se ta famozna 'Akamedija' natječe u ispravljanju nekakvih planetarnih nepravdi, dajući nagrade onima s margine, hendikepiranima u nekom smislu, mentalnom, tjelesnom, emotivnom, intelektualnom, rasnom, spolnom, ju nejm it ju got it. Horor kao žanr je kompletno zaobiđen, makar je 'Psiho' redefinirao pristup filmovima – ne samo hororima – u cjelosti. Jasno, i Hitchcock je u toj priči najebao, pa je jedan Scorsese dobio Oscara za valjda svoj najgori film 'Departed', koji je uz to još i remake. Tko se još sjeća melodrame 'Obični ljudi' iz 80', koja je pobijedila 'Razjarenog bika' s DeNirom u ulozi života? Ili filma 'Argo' iz 12' o izvlačenju talaca iz Teherana? Ili filma 'Crash' iz 05', vješto isprepletenih nekoliko nezanimljivih priča s rasnim i socijalnim predznakom? Ili 'Zaljubljenog Shekespearea' u kojem vrijedi jedino pojavljivanje Judy Dench kao kraljice, pa u dvije minute zasjeni izvedbe svih ostalih kroz čitav film, a i film kao takav? O ljubavi žabe i nijeme djevojke u 'Obliku vode' ne želim ni razmišljati – bio sam i ostao zgrožen time što je film uopće snimljen. 'CODA' iz prošle godine? Tko je to uopće gledao, o čemu se radi? 'Zelena knjiga'? Dopadljivo, ali preispeglane  političke korektnosti. 'Mjesečina'? Obrađuje rasna pitanja, homoseksualizam, narkomaniju... 'Umjetnik'? A, šta, tko? I mogli bismo tako još jako jako dugo.

Gledajte, ukusi su različiti, pa nemojte čupati kose nad mojim procjenama i vrijeđati me – imate potpuno pravo na neslaganje samnom i na suprotno mišljenje. Važno je da nekakvo mišljenje postoji, i da film nije zaboravljen iste sekunde kad gledatelj izađe iz kina. Ili ugasi televiziju.

Jedan od kandidata za Oscara je 'Tar' s Cate Blanchett kao dirigenticom berlinske filharmonije. U njen život ulazimo kad je na vrhuncu popularnosti, i pratimo njen privatni i profesionalni pad. Dug, dosadan, i povremeno šifriran film. Dugo mi se nije dogodilo, ne pamtim od kada, da nakon odgledanog filma idem guglati kako bih u potpunosti shvatio o čemu se radi. Recimo, završna sekvenca filma odvija se negdje na jugoistoku Azije, Filipini ili Tajland, gdje ona dirigira meni apsolutno nepoznatu partituru pred gledalištem u kojem sjede zamaskirani ljudi. Koji k....? Ne smeta me ambivalentan kraj, koji možemo shvatiti i kao njeno potpuno srozavanje, ali i kao početak njenog slijedećeg mukotrpnog uspona prema vrhu, smeta me to što sam guglanjem otkrio da dirigira orkestrom koji izvodi muziku iz igrice 'Monster Hunter', a gledatelji su maskirani u likove iz igrice. Zašto bih ja to trebao znati, koji postotak gledatelja to zna, i kome je taj film uopće namijenjen? Naravno, ona je lezbijka, ona seksualno uznemirava pojedine članice orkestara koje vodi, tu i počinje njen pad, kad sve izađe u javnost. Na tragu, gle čuda, sad jako popularnog pokreta hešteg metoo, koji se bavi seksualnim nasiljem. Kad gledatelji izađu iz kina i na upit 'kakav je film?' odgovaraju s 'ona je fenomenalna' – sve je jasno. Ocjena: nategnuta dvojka. Blanchett maše svojim dirigentskim štapićem tako da bi prije spadala u neki od manje uspjelih skečeva Montyja Pythona nego u film vrijedan Oscara, i svih ostalih nagrada koje je već dobio, a sklada (ona je i klaviristica, jelte, skladateljica, čak i takvim lumenima se može dogoditi da se 'poskliznu' kad vide mladog i zgodnog pičića s kontrabasom...) tako da kažiprstom desne ruke nabada po tipkama. Joooooj. Sve umjetno, isfabricirano. Nagovorio sam suprugu na film misleći da ćemo slušati fantastičnu klasičnu glazbu na fantastičnom ozvučenju, ali ni to se nije dogodilo – uglavnom su nas mučili Mahlerovom Petom simfonijom. Ima li riječ maltretirati veze s Mahlerom? Ili, u srpskoj verziji, imali smo maler da slušamo Mahlera.

Još jedan 'štiklec' na temu Blanchett... Dobro znam slovensku glumicu koja je turistički išla u New York, i shvatila na Cate Blanchett igra nekog, zaboravio sam kojeg, Čehova na Broadwayu baš dok je ona tamo. Kako silno voli tu glumcu, tj. voljela ju je, javila se PR službi i dogovorila susret nakon predstave, dođite na ulaz tamo i tamo, i sve će biti ok. No, kaže da je to sve bilo toliko loše (glumica o predstavi i glumici!) da je na pauzi, da ne kažem poluvremenu, otišla iz kazališta i nije se vratila. Eto.

Dobro, dosta s pljucanjem.

Film neprevodivog naslova 'Banshees of Inisherin', neprevodivog jer su 'banshees' žene koje predviđaju smrt, a Inisherim je fiktivni otok kod zapadne obale Irske, je za svaku preporuku. Efektna je to i nepredvidiva priča o krhkosti međuljudskih odnosa, tvrdoglavosti, izolaciji, besciljnosti, (bez)vrijednosti života, uz dašak irskog folklora i mitologije. Fantastični su i Colin Farrel i Brendan Gleeson kao nositelji glavnih uloga, a sve je to spojio i posložio redatelj Martin McDonagh. Svi su oni Irci, drugačije jamačno (aha, upotrijebio sam jamačno!) ne bi išlo. Dojamo još i taj šarmantni naglasak, irsku glazbu, spektakularne krajolike, i navijam za Brendana Gleesona da dobije nekakvog Oscara, bilo kakvog, a nominiran je za sporednu ulogu, kao 'primus inter pares' u filmu. Krajnje je vrijeme, na pragu je sedamdesete. Ako pamtite crnu krimi komediju 'In Bruges', ako vam se svidio 'Tri plakata izvan Ebbinga, Missouri', svidjet će vam se i ovaj film – režiser je isti, način naracije je isti, kombinacija humora i užasa je ista.

Slično se može reći i za 'Trokut tuge', također crni humor, samo se Šveđanin Ostlund pozabavio klasnim razlikama u modernom društvu smještajući radnju u mikrokozmos jedne jahte. Svega tu ima – filozofiranje američkog komunista i ruskog kapitalista, kolektivne scene povraćanja, terorizma, zamjene klasnih uloga nakon havarije, pa sve do završetka koji smo supruga i ja različito protumačili, kao što obično sve što nije kristalno jasno protumačimo na različite načine. Našao sam kasnije izjavu samog Ostlunda, koji je rekao kako je film završio na taj-i-taj način kako bi pola gledatelja mislilo jedno, a pola drugo. Eto, uspio je – barem što se nas tiče. Sjajan je i njemački 'Na zapadu ništa novo', taj smo gledali na Netflixu. Kad Nijemci naprave antiratni film, onda je to 'something completely different'. Blato, sivilo, mučnina, udovi lete na sve strane, nema pobjednika, svi su gubitnici... Nije film za žene, nikako, ali je jebački! Oprostite na izrazu. Možda ćete se sjetiti filma Sama Mendesa 1917 (nominiran za deset Oscara, dobio tri,ali ni jedan bitan) također se radi o prvom svjetskom ratu, ali taj izgleda kao Lolek i Bolek prema onome što su Nijemci napravili po Remarqueovom romanu. Ah, i njega sam silno volio u adolescentsko doba... 

Nekako mi u zadnje vrijeme – to traje već godinama – više odgovaraju europski nego američki filmovi. Drugačija estetika, razumljivije priče, izravnije kazivanje onoga što se želi reći, glumci koji doista izgledaju kao ljudi kojima smo okruženi, a ne kao plastične lutke, Barbike i Kenovi blještećih osmijeha,  nema visokobudžetnih letenja kroz zrak i megaeksplozija nebodera... 'Trokut tuge' je u Cannesu bio nagrađen ovacijama koje su trajale osam minuta i uzeo je Zlatnu palmu, kad pomislim da bi se to u Hollywoodu moglo dogoditi s 'Tarom'...Božemesačuvaj... Nemam namjeru gledati trosatni 'Babylon', ne mogu toliko sjediti u kinu, niti odrastanje malog Spielberga s kamerom u ruci u 'Fabelmanovima' (alo, gdje su ti Ralje, gdje je ET, gdje je Duel, gdje su Bliski susreti...?), a niti bolesno pretilog muškarca koji masturbira na gay pornić (ponovo motiv homoseksualizma u kandidatu za Oscara) i dobija srčani udar, te zdvajati nad njegovim duševnim bolima u 'Whaleu'. Možda, samo možda, kad i ako dođu do telke.

Hm, možda ispadam homofoban... Ne, nije tako, nisam, nemam ništa protiv, svi smo mi isti. Ili bismo trebali biti isti. Štoviše, iz ove perspektive malkice sam i uvrijeđen što me u svim tim godinama bavljenja sportom nikad nitko nije 'startao' u svlačionici, a šetali smo goli jedni pred drugima, i vidio sam na stotine 'mlohavih ćuna' svih oblika i veličina. A i boja, bogami.

Uz dužno poštovanje svima, moj osobni Oscar za najbolji film koji sam gledao u 2022. godini ide domaćem filmu 'H8'. Srećom je bio emitiran na nekom od programa koji se bave prošlošću, i rekoh 'daj da bacim pogled', a potom sam – po minimum peti, a vjerojatno i deseti put – ostao prikovan uz ekran. Kakav film! Remek djelo u kojem nam narator na samom početku kaže što se u filmu događa, ali je toliko napet i tako posložen da do zadnjeg trenutka, valjda, mislimo kako se ipak neće dogoditi ono što nam je rečeno se događa. A događa se sudar autobusa i kamiona koji je skrivio vozač auta koji je pobjegao s mjesta nesreće. Film je snimljen prema istinitom događaju iz 57', i 58' je nagrađen Zlatnom Arenom, a redatelj je Nikola Tanhofer. U sat i pol uspio je napraviti puzzle vremena i ljudskih sudbina u tom vremenu, uz glumački creme de la creme onog vremena – Pero Kvrgić, Mia Oremović, Antun Vrdoljak, Vanja Drach, Antun Nalis, Boris Buzančić... Usput, Mislim da sam skužio od koga je Rade Šerbedžija učio glumu... Fabijan Šovagović kao negativac, kriminalac, sitni socijalistički žmukler, ima mimiku i gestikulacije kakve sam kasnije viđao kod Šerbedžije. Ako sam u pravu – učio je od pravog, od najboljeg, i nadogradio je naučeno na svoj način. H8 je, inače, jedino zapamćeno s registracije automobila koji je skrivio sudar, i potom nestao u kišnoj noći gaseći svjetla.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.