U toj našoj košarci stalno moramo podvlačiti nekakve crte, pa tako i ovom – najnovijom – zgodom... Poraz od Poljaka u Draženovoj dvorani znači i produženje kvalifikacijske agonije, a da je javnosti teško objasniti za što se i kada uopće igraju pretkvalifikacije za kvalifikacije, kvalifikacije za kvalifikacije, i kvalifikacije za velika natjecanja. I meni je to teško shvatiti i prihvatiti, kako onda poluzainteresiranoj javnosti ne bi bilo teško?! Javnost, pojednostavimo priču, želi da košarkaši napokon nekoga pobijede, i da toj pobjedi svjedoči, pa je tako javnost nakon gostujuće pobjede protiv Austrije napunila dvoranu protiv ekipe koja baš i nije košarkaška velesila makar se čudnovatim spinovima i spinovima na spinove takvima predstavlja. I to u fazi u kojoj možemo reći da nam košarka nikad nije bila na nižim granama. Četvrti s Eurobasketa? Pa što onda... Četvrti su bili i Nizozemci, četvrti su bili i Makedonci, četvrti su bili, vjerovali ili ne, i Hrvati, dalje od osamdesetih nećemo ići. Za nas Poljaci vjerojatno jesu velesila, što ne znači da su u široj košarkaškoj slici velesila...

-         Zagreb, koji općenito smatramo 'hladnim gradom', odlično je odreagirao tijekom utakmice, dobili smo podršku, publika je prepoznala kemiju, volju i energiju te mlade selekcije. Uostalom, došli smo u priliku da dođemo do rezultata koji smo željeli – nedostajala nam je jedna lopta, utakmica je ušla u domenu jednog pogođenog ili promašenog šuta nakon stizanja ozbiljnog zaostatka. Nažalost, ta jedna ključna lopta nije ušla. A igrali smo protiv suparnika koji nije bitno promijenio sastav u odnosu na Eurobasket. Nije sve to skupa za potcjenjivanje, a čini mi se da su i mediji to prepoznali, i nisu bili posebno kritički nastrojeni – kaže izbornik Aco Petrović.

Aco voli razgovarati, nisam siguran kakav je s ostalima koji su ga salijetali u proteklom periodu, ali zna da ga ja ne zovem s namjerom kako bih mu nešto imputirao, kako bih ga zajebao. Javio se na poziv 'cimeru...?', predugo se i predobro znamo da bi bilo s jedne bilo s druge strane postojala neka naročita iznenađenja. Jednostavno – razgovor ljudi koji se znaju četrdeset godina, ljudi u čijim odnosima nema nikakvih repova.

-         Ovim porazom se zapravo nije dogodilo ništa dramatično, samo će nam iduće ljeto biti sadržajnije i kvalitetnije... Imat ćemo nešto duži i teži put kroz kvalifikacije za Eurobasket 25', prema našim sadašnjim saznanjima nećemo propustiti ni predolimpijske kvalifikacije, a u srpnju i kolovozu će nas čekati četiri 'prave' utakmice. U svakom slučaju ćemo nastaviti ovim putem, a siguran sam da smo na dobrom putu – imamo odličnu atmosferu.

Dobro... E, sad, tko će voditi reprezentaciju na tom putu? Kontaktirao sam s Acom direktorom reprezentacija, s Acom trenerom, da ima još jednu funkciju unutar Saveza mogao bih evidentirati kontakte sa svetim trojstvom hr-košarke. Slatko sam se smijao kad sam pročitao da je Aco direktor instalirao za izbornika Acu trenera, i to uz antologijsku konstataciju 'ja sam najbolje rješenje'. (i) to je Aco... Do kada će, dakle, Aco izbornik biti najbolje rješenje? A znamo da su se neki treneri, pozvani da preuzmu reprezentaciju, zahvalili...

-         Pretpostavljam do kraja aktualne natjecateljske sezone... Ili, konkretnije, dok ne nađemo čovjeka koji će na duže staze voditi reprezentaciju, računam na nekih šest godina.

Kako uopće doći do takvog čovjeka, ako Savez nema sredstava za pariranje klubovima koji bi ga izdašnije platili?

-         Nemam apsolutno nikakvih problema s time da budući izbornik ima klupski angažman. Bilo bi suludo da mi kao Savez pokušamo kompletno uzeti plaćanje izbornika na sebe, to bi teško išlo. Preko ljeta, kad je reprezentacija u punom pogonu, nema nikakvih klupskih aktivnosti. Trebamo čovjeka koji je mentalno spreman na dnevnoj bazi baviti se reprezentacijom. A ja ću ga rasteretiti koliko god budem mogao baveći se logistikom.

I ima zainteresiranih? Ne trebamo o imenima, u ovom me trenutku to ne zanima...

-         O, da... U kombinacijama su različiti profili trenera, i oni iskusniji i oni s manje iskustva.

Ako to bude netko od mlađih, očito očekuješ da 'raste' s reprezentacijom kroz utakmice i natjecanja.

-         Uzmimo za primjer ovaj stručni stožer koji sam imao u posljednjim utakmicama, to su treneri puni znanja, stručni, željni daljnjeg napretka, i sjajno smo surađivali. Jednog Sesara sam prvi put 'doživio' kroz tu suradnju, i sigurno će nastaviti s radom u stožeru. Mislim, konačna odluka oko izbornika neće biti isključivo moja, ali moram predložiti solidno rješenje, i iza njega stati.

Ajmo malo na selekciju... Ponovo drastične promjene i traženje novih igračkih rješenja...

-         Evidentirajmo da s nama nisu mogli biti igrači s kojima bismo možda imali svih četrdeset minuta dobre igre protiv Poljske, a ne trideset kao što smo imali. S, recimo, Hezonjom, Benderom, Matkovićem i Smithom imali bismo dodatnu kvalitetu. Dakle, u budućim akcijama ćemo zdravoj jezgri ove selekcije dodati još nekoliko imena. Iskočili su neki igrači koji prije nisu bili u prvom planu, kao Kapusta ili Branković, i na taj način ćemo i nadalje filtrirati igrače za reprezentaciju. Imamo premalu košarkašku bazu da bismo ijednog kvalitetnog igrača propustili, zaboravili.

Uključimo i faktor 'više sile' koji je u kontinuitetu prisutan – što kad igrači optiraju za odlazak u NBA, gdje klubovi u pravilu traže njihov ostanak u SAD preko ljeta, zbog brže adaptacije?

-         Da, imamo tu modernu centarsku liniju Branković – Matković koja bi mogla biti odlično rješenje za reprezentaciju u idućem periodu. A obojica bi lako mogli biti draftirani idućeg ljeta. U tom slučaju na nama je da personalizirano kontakte s NBA ogranizacijama i uvjerimo ih kako je za sve strane najbolje rješenje da igrači kroz aktivnosti s reprezentacijom dižu kvalitetu i stječu iskustvo, da na taj način napreduju. Kao izbornik Brazila imao sam takav slučaj s Caboclom, išao sam u Memphis kako bih ga dobio za reprezentaciju i – uspio sam. Apsolutno svakog igrača moramo 'provući' kroz sve filtere logističke potpore kako bismo ih sve dobili u reprezentaciji.

Ajde, nek ti bude, odavno pričam i pišem o tome kako bih bio prvi koji će podržati neki suvisli razvojni košarkaški koncept, a čini se da je sad to napokon i krenulo. Sigurno je kasno, možda i prekasno, ali možda se naša košarka ipak uspije ukrcati u posljednji vagon posljednjeg vlaka koji vodi prema eliti. 

-         Ma gledaj, mi se moramo otarasiti starih loših navika, zastarjelog načina igranja košarke, i pod hitno se moramo okrenuti prema budućnosti. Utoliko i jesam zadovoljan onime što smo pokazali i odigrali u ove dvije utakmice, igrači imaju motiv, imaju volju, imaju želju i sad moramo doći do toga da igramo na način koji će biti prepoznatljiv, bilo kad, bilo gdje i bilo protiv koga igrali. To je najbitnije, i na to se valja fokusirati.

Jedva čekam... Ako ću dočekati... Nego, voliš se vraćati u sredine u kojima si radio; Ciboni se stalno vraćaš u različitim ulogama, kao nekoj neprežaljenoj mladenačkoj ljubavi, na klupu reprezentacije sjeo si četvrti put. Bilo je i povrataka koji nisu bili uspješni; je li to izražena linija mazohizma, ili te lako nagovoriti, ili se voliš igrati nekakvog spasitelja...?

Ne, u ovom slučaju nema nimalo mazohizma! Makar sam imao puno mazohističkih poteza kroz karijeru... Priznajem da mi nije bilo lako vratiti se u devastiranu hrvatsku košarku, ali jednostavno nisam imao pravo odbiti i nisam mogao odbiti kad sam upitan za pomoć. I kažem to bez ikakve patetike.

Za Ford piše Zoran Čutura.

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.