Iduća akcija bila je odlazak na Mrtvo more, taj smo put napustili Hertzlyju na nekoliko dana. Elem daklem, Mrtvo more je zapravo slano jezero u koji utječe voda iz rijeke Jordan, a ne istječe nikuda. Teoretski bi razina vode trebala rasti, ali još od 80-ih pada otprilike metar godišnje zbog opskrbe Izraela i Jordana vodom za piće i navodnjavanje, i zbog isparavanja tijekom velikih ljetnih vrućina kad temperature redovito idu preko 40. Salinitet jezera je deset puta veći od saliniteta, recimo, Jadranskog mora – isparava, naravno, samo voda, a minerali ostaju. Zbog toga je jezero mrtvo, u njemu opstaju samo mikroorganizmi. Zbog toga ljudsko tijelo pluta na površini bez šanse da potone, Arhimedov zakon tu ne igra. Zbog toga – navodno ti minerali imaju ljekovita svojstva – Mrtvo more služi kao predimenzionirani spa za stariju populaciju, onu koja pati od nekih boljki i želi ih se riješiti. S djecom se tamo nema što raditi, djecu ne možeš kontrolirati, a na svakom su koraku upozorenja da se ne gura glava u vodu, da se ne šprica ni sebe ni druge, jer je neugodno i opasno ako ti voda iz jezera uđe u oči. I u ostale tjelesne otvore.  Tlo na ulazu prekriveno je kristalima soli, bocka, grebe, boli.

Stariji turisti, dakle, motaju se oko jezera, mlađi hodaju – kako se to ono kaže, da, hikaju, hajkaju - naokolo po potpuno golim brdima s ruksacima i kapama da ih sunce ne bi omamilo i oborilo. Nemaš što od sebe osim porinuti se u more, plutati par minuta, i kasnije reći 'kupao sam se u Mrtvom moru'. Od gostiju su dominirali Rusi, lako ih je prepoznati jer se kreću u većim skupinama, glasni su, čudno obučeni, a žene imaju neprirodne boje kose. Očito su tamo našli nekakvo utočište, možda dok rat traje, a Izrael se još nije bio očitovao o njihovoj invaziji na Ukrajinu. Očitovali su se tek kad smo na aerodromu čekali povratak u Zagreb. Dugo im je trebalo, predugo… Mrtvo more je u depresiji, površina mu je na 430 metara ispod površine mora, to je još zgodno.

Iznad Mrtvog mora je Massada, na rubu pustinje, u Zemlji Nedođiji, fascinantna utvrda u kojoj je par stotina pobunjenih Židova, točnije jedne njihove frakcije, odolijevala opsadi Rimljana nekoliko mjeseci, da bi na kraju – kad su shvatili da im nema spasa – izvršili kolektivno samoubojstvo. Nitko ne može točno reći što se tada točno događalo i dogodilo, nema izvora, ali s vremenom se Massada pretvorila u simbol bunta i opstanka cijele nacije.

S Mrtvog mora smo se kroz pustinju Arava vozili prema Eilatu na Crvenom moru, dug  i dosadan put prema jugu, supruga je zakunjala, ja sam razmišljao ili piljio u prazno. U toj depresiji nisam mogao uhvatiti nikakvu radio stanicu, čim sam našao nešto bez smetnji, ostavio sam tu pozadinu. Nakon sat – sat i pol čuo se R.E.M., mislim Electrolite, i tek sam tada shvatio da su pričali sve do tada, pa sam obratio pozornost na nastavak programa. Uglavnom, razgovor se vratio, i to ravnomjernim tonom, bez mijenjanja intenziteta i dinamike. Zamislio sam situaciju u studiju ovakvom: 'napokon smo dočekali kraj ove naporne pjesme i vraćamo se svom talk-showu koji traje 24 sata. naš je današnji gost najdosadniji čovjek na svijetu, a njegova je gošća najdosadnija žena na svijetu. ponosni smo na to što nas slušate, ponosni smo na to što smo najdosadnija radio stanica na planeti'.

Eilat je tipično turističko mjesto, neki Biograd, Novi Vinodolski, štajaznam, sa sličnom ponudom – šetnica, klopa, cuga, bazar sa školjkama iz Indijskog oceana, brodići, vlakići, sladoledi, haligali, neka lopta kojom te lansiraju u orbitu. Ono, nema razloga da opet i opet sami kritiziramo svoju turističku ponudu – i ostali nude to isto. Ili slično. Samo su hoteli veći i bolji i ima ih više. U Eilatu je bilo iznad 30, more negdje oko 23. Da, bacili smo se, odradili vjerske obrede na obali (čitaj: konzumacija pive), ali Eilat je bio samo usputna stanica na odlasku u Petru.

Covid vremena donijela su i neke nove protokole kod putovanja. U dvije godine nisam imao covid, nikakve simptome, i nisam imao potrebe za testiranjem. Supruga se testirala jednom, prije odlaska u kliniku na operaciju. Da bismo došli u Izrael morali smo se testirati u Zagrebu, pa smo se morali testirati na aerodromu Ben Gurion, pa smo morali ići u samoizolaciju dok ne dođu rezultati (doputovali kasno popodne, rezultati došli tijekom noći, nikakav problem), a da bismo odradili jednodnevni izlet u Petru morali smo platiti na izlasku iz Izraela, kako bismo se testirali na povratku u Izrael. Što je prilično besmisleno, jer se nikakvi simptomi ne bi pokazali u tako kratkom vremenu. Pa smo opet morali u samoizolaciju dok ne dođu rezultati, no taj su put došli samo na hebrejskom. Kad su došli mailovi Zoran tj. Gordana točkica-serpentina-uzburkano more-obrnuto G-nešto nepoznato-lijevi zavoj-naopaki ipsilon-paralelne crte-apostrof  i tako deset redova, rekoh 'stara, nema velikih slova, ništa  nije crveno, ništa nije podvučeno, sigurno smo negativni, ajmo u život'.

Trebali bi tiskati majice poput onih 'moj prijatelj je bio u Londonu, a ja sam dobio samo ovu glupu majicu', samo bi natpis mogao biti 'bio sam u Izraelu i preživio sam pograničnu administraciju'. To bi bio hit. Uz covid protokole tu spadaju i izjave, odobrenja, green passovi, QR kodovi i sve ostalo što se rješava online na užas šezdesetogodišnjaka. I plati sve to, nema džabe ni u stare babe.

No dobro, Petra… Najšokantnije je vjerojatno to što je, u smislu itinerera, sve funkcioniralo besprijekorno. Znali smo samo da nas izraelska agencija skuplja ispred hotela i vozi do granice koju prelazimo pješke, a s jordanske strane netko nas čeka, preuzima i vodi dalje. Prije granice sreli smo i druge turiste, ne više od desetak ljudi, i saznali smo da nas čeka Ramzy. Mi ni ime nismo znali… Sudbina nam je bila u Ramzyjevim rukama… No, štok i vjeverica. Ramzy nas je doista dočekao, rasporedio po prometalima i odmah krenusmo. Nas je dopali Hyundai SUV, vozač Baha i mladi par naturaliziranih Amerikanaca (ona Rumunjka, on Šveđanin). Sve uredno, sigurno, wifi u autu, ceste dobre, Baha komunicira na engleskom, informirao nas je da je Jordan najliberalnija država na Bliskom istoku, da se ničega ne bojimo, da žene ne trebaju pokrivati glave, da ćemo uživati. Dva sata kasnije eto nas u Petri, mladi vodič se priključio. Fascinantno, monumentalno, neponovljivo, riječima neopisivo. Nabatejci, grobnice, beduini, trgovački putevi, tamjan, bla ovo, bla ono. Guglajte, jbg. Ili barem gledajte treći nastavak Indiana Jonesa, tad je svijet upoznao Petru. Četiri i pol sata na suncu, jedva sam promucao 'bir' kad smo se našli u dogovorenom restoranu, osjećao sam pijesak pod zubima. Dobio sam pivu s etiketom 'Petra', nakon druge sam ponovo postao ljudsko biće. Pljačkaju! Sve je za turiste skupo, svi traže napojnice, to je dio načina života. Na povratku smo imali polusatni zaobilazak, onaj mladi par je optirao za spavanje u pustinji Wadi Rum, vožnju džipom i smještaj u luksuznom šatoru. Neki jordanski glamping, valjda. Tako smo neplanirano dobili i uvid u Wadi Rum, tamo je snimana ova nova Dina, tamo je sniman Marsovac s Matt Damonom (pijesak je crven, Wadi Rum dobro glumi Crveni planet Mars) one Lucasove papazjanije neću spominjati. Mi smo spavali u Aqabi, na moru, uz granicu, s pogledom na Eilat. Granica se zatvara već u 15 sati, nije moguće u jednom danu odraditi izlet do Petre.

Ujutro se prvi dižem, išao sam tražiti kavu da ne šuškam po sobi, i našao sam Ahmada. U malom kiosku čarobira s džezvicama na nekom limenom ovalu punom pijeska ispod kojeg gori vatra, premeće džezvice ko oni tipovi koji vrte kuglice ispod kutija šibica. Poprži šećer, pa doda kave, pa doda vode, pa istoči malo, pa opet doda… Čarobnjak, velim ja… Sat i pol kasnije vratio sam se sa suprugom ' vidi je, Ahmad, baka a još dobro izgleda', dobili smo tada i po čašu vode gratis, dobili smo otvoreni dlan na prsima, iskazao sam mu čast povratkom i dovođenjem bakice, zahvalio je za to. U pol devet ujutro gradska plaža već je bila puna. Djeca se brčkaju, žene kompletno obučene, marame na glavama, prvi poduzetnici prodaju neke džindže-mindže, one to razvlače… Na obali prostrte dekice, posloženi jastučići izvezeni kao u tisuću i jednoj noći. A dva kilometra dalje, na istom tom žalu ali s druge strane granice, u isto vrijeme, curke u tangicama s umjetnim trepavicama dižu se s ručnika na kojima piše Nike ili I srce Eilat, i ljuljuškavim hodom zavode  vršnjake. Čudan je ovaj svijet… I zanimljiv upravo zbog toga.

Čekajući nalaz testa u Eilatu propustili smo planirano kupanje na Coral Beach – koraljni grebeni u Crvenom moru najotporniji su na klimatske promjene, barem su se do sada takvima pokazali – prespavali i ponovo se vratili u Hertzlyju, ali tom prigodom uz besprijekornu glazbu s radija tijekom četiri i pol sata puta. I stajanje zbog kave – naravno da me supruga optužila kako sam stao na najgoroj pumpi, ali to je rutina beskrajnog braka – i tankanja. Aha, tankanje… Kćer nas je bila upozorila na neobičan način dolijevanja goriva. Uđeš u kućicu, kažeš za koliko ćeš natankati, daš lovu, napuniš, ideš. Ali… Nepoznat auto – Toyota Corolla – ne znam ni koliko stane u rezervoar, ne znam ni koliko troši. Prvi put sam išao tankati kad sam ostao na četvrtini rezervoara, i procijenio sam da će mi trebati dvjesto shekela, cca četiristo kuna, da ga napunim do vrha. Dam lovu, idem napuniti, ali stane samo za sto trideset i četiri shekela. Ok, hoću ostatak novaca nazad. Mala u kućici veli 'za koliko ste napunili?', 'za stotridesetčetiri', 'jeste li sigurni?', i petlja po kompjuteru, 'jeste li baš baš sigurni?', i petlja dalje. 'Idem provjeriti', odem, vratim se, 'stotridesetčetiri'. 'A jeste li vratili ručku u ležište?', odem provjeriti, vratim se 'strotridesetčetiri, ručka je u ležištu', ona petlja po kompjuteru 'ništa se ne vidi u sustavu'. Tu se uključuje i njen kolega, on zove menadžera, ona zove menadžera… Pola sata, pola sata je trajalo to natezanje, vjerojatno smo blokirali sve pumpe u Izraelu, promet je stao, a s pumpe smo otišli s merlotom koji smo kupili za razliku u plaćenom i tankanom, i popili smo ga iste te večeri s pogledom na Mediteran.

Nakon tih dužih i napornijih putovanja ostali smo dva dana uz plažu, malo se družili s kćeri, malo pijuckali, a dobar dio jednog dana proveli smo sa zanimljivim ljudima. Braća iz Sarajeva, namjerno neću evidentirati imena, Židovi koji su otišli u Izrael 92'. Jednog sam znao iz nekih pradavnih vremena, super tip, dobronamjeran, uvijek pri ruci što se tiče pomoći zemljacima koji glavinjaju Izraelom. A brata sam mu upoznao ovom prilikom, raspričao se, očito mu fale diskusije na materinjem jeziku. O svemu i svačemu, od odlaska iz opkoljenog Sarajeva u konvoju, s glavom u torbi, do načina života u Izraelu, od ljudi koje svi znamo iz sporta, onog i ondašnjeg sporta, tko je živ, tko je mrtav, do studiranja djece u Haifi. Bilo mi je žao, u jednom je trenutku kazao 'ovdje nemam prijatelja, svi moji prijatelji su iz vremena kad sam živio u Sarajevu'. Mi smo o tome prestali razmišljati i razgovarati odavno, godinama nismo načeli te teme. Čovjeku je višom silom izbačen iz života koji je vodio, koji mu je bio namijenjen, koji je volio i koji bi volio, i sad živi neki drugi život, gotovo pa tuđi život. Suze su mi došle na oči. Nije mu loše, a opet…  Moglo je biti drugačije, moglo je biti bolje. I uvijek će zamišljati kako je moglo biti.

Za Ford piše Zoran Čutura

Teme, sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u kolumnama objavljenim na ford.hr stranicama odnosno komentarima na poslovnim profilima Ford Hrvatske isključivo pripadaju autorima i ne predstavljaju nužno stavove Grand Dalewest d.o.o.